Intervju
Zoran Nagel: Nastava je opsežna, ali i savladiva
Razgovor vodio: Dražen Prćić
Profesor Zoran Nagel rođen je 1964. godine u Vajskoj, na ekonomiji Labudnjača, ali je zbog poplavljenosti tog područja njegova obitelj bila primorana preseliti se u Novi Sad, a potom u Futog. Osnovno i srednje školsko obrazovanje, a potom i studij geografije završio je u Novom Sadu. U Subotici živi i radi od 1990. godine, predaje geografiju u Gimnaziji »Svetozar Marković«. Razrednik je hrvatskog odjela I. f.
Prva generacija maturanata hrvatskog odjela u subotičkoj Gimnaziji »Svetozar Marković«, točnije maturantica, s obzirom da je u pitanju čisto ženski odjel, ove godine završava srednjoškolsku naobrazbu na materinjem jeziku. Profesor geografije Zoran Nagel, jamačno je jedan od najupućenijih prosvjetnih djelatnika za razgovor o problematici srednjoškolske naobrazbe u Subotici, s obzirom da je od samoga početka uključen u cijeli proces, a ujedno je i razrednik prvom razredu novih gimnazijalaca hrvatskog odjela.
HR: Kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik zasigurno ste često u prilici savjetovati učenike u smislu njihova odabira budućeg akademskoga usmjerenja. A tko je vas savjetovao i zašto je baš geografija prevagnula?
Tijekom svog gimnazijskog doba imao sam nekoliko nedoumica u pogledu budućih studija. Isprva sam želio biti veterinar, potom sam vagao između biologije i geografije, ali su za konačni izbor možda prevagnule riječi moje tadašnje profesorice biologije koja nas je odvraćala upravo od svog predmeta riječima kako nikada nećemo dobiti posao i morat ćemo čekati da ona ode u mirovinu. Danas, puno godina poslije toga, često i sam govorim svojim učenicima da se ne odluče za geografiju, jer posla nema i oni će morati čekati moju mirovinu.
HR: Stjecajem društveno-političkih okolnosti koje su uvjetovale raspad nekadašnje zajedničke države, pokraj svih mogućih posljedica, je li i geografija kao nastavni predmet koji predajete doživjela određene promjene u obrazovnim jedinicama koje se izučavaju prema srednjoškolskom programu?
Trenutačno u gimnaziji radimo po programu koji je propisan točno u vrijeme kada sam počeo raditi, znači prije 21 godine. Promjena je bilo vrlo malo i očitovale su se u odnosu na raspad nekadašnje države i nastanka novih. Promjene su u nama samima, koliko smo u mogućnosti prilagoditi nastavni program mogućnostima djece u okvirima onoga što je obvezno i propisano, nastojeći im olakšati proces svladavanja školske građe i služenja sa svim potrebnim informacijama. Konkretno govoreći o predmetu geografije, mislim kako je to materija puna zanimljivih priča, prikaza i znanstvenih pojašnjavanja, i uvijek se trudim poučiti đake svemu onome što bi i kasnije mogli primijeniti u svojoj naobrazbi i privatnom životu.
HR: Kakav odnos prema geografiji imaju učenici hrvatskih odjela u gimnaziji, kojima predajete u prvim trima godinama općeg smjera?
Većina učenika je zainteresirana za geografiju i zbilja ima puno pitanja na svakom satu, bilo da je riječ o gradivu ili aktualnim događanjima. Nastojim nastavnu građu povezati i s drugim predmetima, osobito ako je društveni aspekt u svezi s poviješću, ili prirodoslovni u kontaktu s fizikom ili biologijom, kemijom ili matematikom, što učenici rado prihvaćaju i sa zanimanjem se uključuju u razgovore i rasprave o određenoj temi.
HR: Na koji su način i koliko upoznati s Hrvatskom, državom svog matičnog naroda?
U osnovnoj školi se u šestom razredu izučava prostor Južne Europe i tu se po prvi put izravno susreću s materijom vezanom uz Hrvatsku. Što se tiče gimnazije, u prvoj godini se izučava opća fizička geografija u kojoj nema konkretnih nastavnih jedinica u svezi s matičnom državom, ali se trudim tijekom svojih predavanja uvijek kada je to moguće ubaciti određene usporedbe i na taj način sve to povezati na određeni način. U drugom razredu rade se više društveno-geografske materije, kada smo u prilici ponovno uspoređivati kako je to u Srbiji, a kako u Hrvatskoj, dok se u trećoj godini izučava nacionalna geografija u sklopu koje imamo pravo ubaciti jednu trećinu nacionalnih sadržaja, kada postoji mogućnost u hrvatskim odjelima i nešto opsežnijeg izučavanja geografije Hrvatske.
HR: Neizostavno pitanje, kao i uvijek kada se povede razgovor s temom obrazovanja u hrvatskim odjelima, vezano je uz uvijek prisutni problem nabave udžbenika. Kakva je aktualna situacija na tu temu?
Mi smo sada prvi put dobili odobrenje Ministarstva prosvjete Republike Srbije da možemo koristiti udžbenike uvezene iz Hrvatske ukoliko se poklapaju plan i program. To je slučaj samo u prvoj godini, a kako je odobrenje kasnilo, gotovo cijelo prvo polugodište proteklo je bez mogućnosti izravnog korištenja udžbenika, pa sam bio primoran kombinirati i prevoditi nastavnu građu iz srpskih odjela. Sada smo dobili udžbenike i od drugog ćemo polugodišta raditi s njima kao pomoćnim sredstvom. Što se tiče geografije problem je i u nastavnom programu, jer se u Hrvatskoj izučava tijekom sve četiri godine srednje škole, dok je kod nas propisana samo do trećeg razreda. Generalno gledano, što se tiče udžbenika to je i dalje problem, kako za geografiju, tako i za sve ostale predmete.
HR: Ove godine gimnazijsku naobrazbu na hrvatskom jeziku završava prva generacija maturanata hrvatskih odjela, kojoj ste predavali geografiju u prve tri godine. Što biste mogli kazati o ovoj »pionirskoj« generaciji srednjoškolskog obrazovanja na hrvatskom jeziku?
Mogu reći kako je upravo ova prva generacija, današnja maturantska, bila nekako najozbiljnija. Riječ je isključivo o ženskom odjelu, koji u četvrtoj godini broji trinaest djevojaka, s kojima sam imao lijepo profesionalno iskustvo i želim im da uspiju upisati fakultete koje žele, jer su to svojim trudom, marljivošću i upornošću u potpunosti zaslužile. One su sada pred maturom i državnom maturom za one koje bi željele studirati u Hrvatskoj i tu još ima dosta nepoznanica, pa pokušavamo uz pomoć Generalnog konzulata RH u Subotici olakšati prikupljanje svih potrebnih informacija koje bi bile od koristi i budućim maturantima, današnjeg trećeg odjela.
HR: Iako ponekad postoje zluradi komentari kako je lako upisati i pohađati hrvatski gimnazijski odjel, realni kriteriji i ocjene to posve demantiraju. Slažete li se s tim?
Postoji evidentan problem upisivanja u hrvatske odjele jednog dijela učenika koji su u osnovnoj školi imali neadekvatan uspjeh, pa im je potrebno jedno duže razdoblje adaptiranja na rad u gimnaziji, koja nije strukovna škola u kojoj se naobrazba kombinira s praksom i minimalnim teoretskim nastavnim sadržajima. Učenici koji nisu spremni na kontinuirani petodnevni, često sveobuhvatni i naporni nastavni program, bolje da i ne upisuju gimnaziju. Jer završavanje gimnazije s dvojkama ne jamči neku perspektivu u daljnjoj akademskoj naobrazbi. Konačno, reformom školstva, od rujna godine ukida se opći smjer hrvatskog odjela u našoj gimnaziji, pa će prvi razred biti zajednički, a od druge godine dolazi do odlučivanja u smjeru prirodoslovnog ili društveno-jezičnog smjera, uz mogućnost izbornih predmeta. Hoće li biti potom dva zasebna odjela, ili će se »manjina« morati prikloniti većem broju opredijeljenih učenika, još uvijek se ne zna.
HR: Čini se kako su djeca koja idu u gimnaziju često preopterećena masivnim školskim gradivom. Je li zbilja tako ili je to samo pogrešan dojam?
Gimnazija je oduvijek bila škola u kojoj se moralo mnogo raditi i učiti. Puno je učenika koji pohađajući gimnaziju još uvijek nisu sigurni što bi studirali nakon završetka srednjoškolske naobrazbe i zato imaju četiri godine da dobro promisle i odluče u kojem će smjeru nastaviti akademsko usavršavanje. Školski program jest opsežan, ali se s vrijednim i marljivim učenjem može uspješno svladati.
HR: Kao njihov razrednik, nakon prvoga školskoga polugodišta, što bi mogli reći o novoj generaciji gimnazijalaca hrvatskog odjela?
Zadovoljan sam njihovim postignutim rezultatima u prvom dijelu ove školske godine. Trudio sam se postići zajedništvo kod njih, da budu jedna cjelina s obzirom da dolaze iz različitih prigradskih mjesta (Đurđin, Tavankut, Mala Bosna, Bajmok), te različitih škola s teritorija Subotice. Velika je stvar i to što se svi oni više-manje poznaju od prije, s raznih natjecanja, smotri, folklora, putovanja na koja su u proteklim godinama skupa odlazili i družili se. Koliko primjećujem, vrlo su solidarni i pomažu jedni drugima u slučajevima kada je netko bio odsutan ili nije uspio zabilježiti svu školsku materiju na predavanjima. Uz suvremene tehničke blagodati (internet, fotokopir i sl.) danas je sve to jednostavnije. Ponekad se javlja problem nerazumijevanja određenih hrvatskih termina i govora na hrvatskom jeziku, ali u razgovoru s profesoricama hrvatskog jezika vidim kako i one imaju sličnih problema u komunikaciji s učenicima. S druge strane, javlja se problem i nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika kod nastavnog kadra koji u gimnaziji predaje u hrvatskim odjelima, pa bi i u tom smjeru trebalo učiniti nešto po pitanju dodatnog učenja i usavršavanja hrvatskog jezika.
HR: Na koji bi se način, po vašem mišljenju, moglo usavršiti predavanje na hrvatskom jeziku?
Možda bi se to moglo riješiti organiziranjem nekog oblika dodatnog usavršavanja hrvatskog jezika i rada u nastavi na hrvatskom jeziku kroz tečajeve ili radionice u kojima bi s nama radili stručni predavači i profesori jezika, nakon kojih bismo dobili nekakav certifikat koji bi nam davao pravo raditi u hrvatskim odjelima. U tom smjeru bi trebalo uspostaviti i kvalitetniju suradnju s pojedinim školama u Hrvatskoj, da sudjelujemo više na školskim smotrama u Hrvatskoj, a ne samo kroz eko kviz koji je, sa svega četiri učenika koji sudjeluju, samo »kap« u cijeloj priči...
HR: Kao dugogodišnji profesor, te razrednik, kako gledate na činjenicu da ste često u situaciji, na određeni način, i roditeljski djelovati prema svojim učenicima?
Uvijek nastojim pokušati olakšati određenu situaciju svojim učenicima, ali ne i pritom ih osloboditi njihovih obveza koje su dužni ispunjavati u svom školovanju. Kroz predmetne ili sate razrednika, komunikaciju na odmorima ili u drugim prlikama nastojim uspostaviti kvalitetan odnos na relaciji profesor-učenik, koji rezultira uzajamnim poštovanjem i povjerenjem. Lijepo je kada mi se, nakon puno godina, iz cijeloga svijeta jave moji nekadašnji učenici i kažu kako su ipak mnogo toga naučili u gimnaziji.
Antrfile
Štrajk
Štrajk je nepopularan, ali je iznuđen. Dvije godine nam nije podizana plaća, pa se traži povećanje od 2 posto za svaki mjesec, isplata jubilarnih nagrada unazad tri godine, a ljudima koji su otišli u mirovinu isplata obećanog socijalnog programa, kaže profesor Nagel.
