Knjige i časopisi
Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata
MATIJA EVETOVIĆ, KULTURNA POVIJEST BUNJEVAČKH I ŠOKAČKIH HRVATA – Kao što je za hrvatski narod u cjelini velika šteta što hrvatski prijevod Svetoga pisma iz pera Bartola Kašića nije tiskan u vrijeme kada je napisan (nego stoljećima poslije), tako je i za Hrvate u Bačkoj velika i neprocjenjiva šteta štoKulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata nije objavljena kada je napisana nego je dugi niz desetljeća ostala u rukopisu, daleko od očiju javnosti. Kao što bi Kašićev prijevod Svetoga pisma najvjerojatnije bio usmjerio razvoj hrvatskoga književnoga i poslije normiranoga jezika u drugom pravcu, tako bi i Evetovićevo djelo odigralo iznimno važnu ulogu u jačanju nacionalne svijesti Hrvata u Bačkoj, pa danas ne bi bilo Bunjevaca nehrvata, ili bi im broj bio zanemariv. Jednostavno nije bilo sreće. Svoje kapitalno djelo, koje je s toliko pomnje, ljubavi i istraživačke predanosti dugo stvarao, Evetović je dovršio u nesretnom povijesnom trenutku, početkom g. 1941. U svojoj Uvodnoj riječi Evetović piše: «Neka Bog da, da ova knjiga urodi korisnim i dobrim plodom: da se u borbi za svoje pravo i svoj narodni ponos ugledamo u svijetle primjere naših pređa.» Da knjiga nije ostala u rukopisu, ta bi se njegova želja sigurno i ostvarila. Ovako su se čitatelji mogli početi upoznavati s ovim Evetovićevim djelom tek u novije vrijeme, kada se djelo počelo objavljivati u nastavcima u časopisu Klasje naših ravni. Svakomu tko pročita Evetovićevu Kulturnu povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata postaje savršeno jasno zašto je u Jugoslaviji ta znanstvena monografija bila osuđena na neobjavljivanje. Zadivljuje spoznaja o količini literature i arhivskih spisa koje je Evetović kao ozbiljni istraživač proučio. Neobjavljivanje njegova djela nanijelo je u velikom mjeri nepopravljivu štetu Hrvatima u Bačkoj, posebice učvršćivanju i jačanju njihova nacionalnoga identiteta i nacionalnoga ponosa. Navođenjem brojnih pisanih dokumenata, arhivskih izvora, literature, rasvjetljavanjem događaja, Evetović, kao malo tko prije i poslije njega, pokazuje koliko je silno intelektualcima iz redova bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj bilo stalo do njihova hrvatstva, a posebice onima u Subotici. Njihove je težnje pratio i puk. Među inim, Evetović je već u svoje vrijeme jasno istaknuo kako je podunavski Hrvat fra Lovro Bračuljević, savjetujući da valja pisati onako kako se govori, čak stotinu godina prije srpskoga «oca jezika» Vuka Karadžića, postavio načela fonološkoga pravopisa. (Dr. sc. Sanja Vulić)
