Intervju
14.02.2012
Jedinstveni pravopis postoji – treba ga se pridržavati
Kada ne bi bilo norme, vrlo se brzo ne bismo razumjeli – hrvatski je jezik trodijalektni i ono što omogućuje kajkavcu, čakavcu i štokavcu da se bez poteškoća razumiju upravo je normirani književni jezik.
HR: Gotovo su dva stoljeća protekla otkada je Petar Preradović pjevao Rodu o jeziku, a svako malo hrvatsku javnost zapljusne rasprava o jeziku, bolje rečeno o jezičnim normama, o hrvatskom pravopisu i sl. Evo, zapelo je oko sporta, odnosno športa…
Preradović je sudionik vremena u kojemu su počele jezične diobe i nevolje – naime, u 19. stoljeću započeo je u Hrvatskoj politički i jezikoslovni sukob hrvatskih vukovaca koji žele jedan jezik za Hrvate i Srbe i zagrebačke škole koja želi graditi hrvatski jezik neovisno o srpskom ili bilo kojem drugom jeziku. I danas postoje takve suprotstavljene struje, jedna koja je jezični »unijat« i druga koja se bavi hrvatskim jezikom kao posebnim književnim jezikom. Jedni nas približavaju toj unitarističkoj slici mijenjajući nazive ministarstva preko noći, a drugi nastoje hrvatski jezik, a tako i ostale štokavske jezike, gledati kao posebne. Šport je hrvatska posebnost, a tako i zdravstvo ili pravosuđe u nazivu ministarstava. Sport, zdravlje i pravda kao dijelovi naziva idu prema ujednačavanju na štetu hrvatskoga jezika jer potiru hrvatske jezične posebnosti. Sport je svakako hrvatska razgovorna riječ, ali službeno je šport naziv u svim zakonima i drugim službenim i pravnim dokumentima, dosad je bio šport. I tako je trebalo ostati.
Slavko Žebić
Opširnije u tiskanom broju
