Kolumne
19.07.2012
Specifičnosti
Prošloga tjedna predstavnici hrvatske nacionalne manjine imali su dva značajna susreta. Prvi je bio s izaslanstvom Europske komisije u sklopu njihova posjeta Srbiji, a drugi s predstojnicom Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Dariom Krstičević. Prvi susret bio je prigoda da se iznesu sve poteškoće i prepreke koje sprječavaju ostvarivanje zakonom zajamčenih prava, kada je u pitanju hrvatska nacionalna manjina pred predstavnicima EU, a drugi da se nova predstojnica Državnog ureda za manjine detaljno upozna s aktualnim položajem Hrvata u Srbiji. Ovaj se Ured nalazi u fazi ustrojavanja, ali je njegova predstojnica već imala prigodu sastati se s predstavnicima Hrvata u Zagrebu i evo sada je hrvatska zajednica u Srbiji među prvima koje je posjetila. Naravno, to su tek prvi susreti, riječi iza kojih trebaju slijediti i djela.
Krstičević kaže kako će, budući da u svijetu postoje različiti položaji hrvatskih zajednica s različitim potrebama i mogućnostima, Državni ured sukladno tome prilagoditi svoj pristup svakoj hrvatskoj zajednici poštujuću njezine specifičnosti. Kad je riječ o specifičnostima jedne zajednice, zasigurno se ne misli na njezin folklor, običaje, tradiciju, nošnju, već na nešto sasvim drugo, a to su specifičnosti njenog pravnog, političkog, ekonomskog i socijalnog položaja. Dakako, i specifičnost odnosa većinskog naroda prema Hrvatima u toj državi i svijest i kapacitet te zajednice da se na pravi način izbori za poštovanje svojih prava. A specifičnosti kada je riječ o domicilnoj nam državi Srbiji ne nedostaje. Situacija s udžbenicima o kojima se govorilo i na jednom i na drugom susretu na najbolji način govori o tome kakav je stvarni položaj Hrvata i kakav je odnos ove države, odnosno državnih tijela, prema njima. Hrvatsko nacionalno vijeće već dulje vrijeme vlastitim resursima (financijskim i ljudskim) pokušava riješiti ono što je obveza države – osigurati udžbenike na hrvatskom jeziku. Uz to financira i udruge kulture, a što se u drugim zemljama financira iz državnog proračuna. Ako znamo da su sredstva koja dobiva HNV namijenjena prvenstveno funkcioniranju ovoga tijela onda se postavlja dakako pitanje je li to pravi put, ili nije – da se vlastitim resursima ispunjavaju obveze države. Dovedeni nepoštovanjem zakona od strane državnih tijela pred svršen čin, kažu iz HNV-a, što nam drugo preostaje? Bliži se početak školske godine i udžbenici se moraju osigurati, a institucionalne i vaninstitucionalne zapreke neumorno se postavljaju umjesto da se osiguraju udžbenici kako zakon nalaže. Ali dokle tako? Zar je doista tiskanje udžbenika za učenike koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku tako veliki trošak za ovu državu ili je riječ o uvjerljivom indikatoru specifičnog položaja hrvatske manjine?
J. D.
