Kultura
21.08.2012
Drugi vid retorike
Esejistika u vojvođanskih Hrvata, što su je pisali M. Čović, P. Šarčević, J. Buljovčić, uz ostale koji su se ugledali, primjerice, na A. G. Matoša, M. Krležu, P. Matvejevića, I. Mandića i dr. dopunjena je ovih dana knjigom pod naslovom »Eseji« Lazara Franciškovića, u izdanju NIU »Hrvatska riječ«. Knjiga se sastoji od četrnaest tekstualnih cjelina: »Salaš …«, »Zemlja«, »Zvona ...«, »Romor klasova«, »Riječ«, »Michelangelo Buonaroti«, »Kalvarija«, »Nestvar promjenljivih slika«, »Sol …«, »Vremena teška ...«, »Vino«, »Vatra«, »Voda« i »Ljubav«.
U njima, i kada je oslonjen na književna ili umjetnička djela, autor ne razmatra njihovu književnokritičku ili umjetničkokritičku tematiku, već je pozornost usmjerena na današnje tragove i suvremene refleksije biblijskih i moralno-etičkih sastavnica u misli čovjeka ovog podneblja.
Franciškovićevi ogledi nisu samo rezultat njegovih zapažanja, razmišljanja i zaključivanja, tragom znanosti, filozofije, književnosti i umjetnosti. U njima nam on, sebi dosljedan, hoće ukazati na važnost uviđanja stvarnosti i mnogo čega još, što označavamo kolokvijalnim, u što smo (ne)voljno uvučeni, upleteni, uronjeni, potopljeni. K tomu, čini se – i previše i predugo. I još se čini kako je onoga što nam je neophodno – premalo. Ne spominjući se ni mrve svega što nam suštinski, trajno nedostaje, opasno nam ovdje narušavajući egzistenciju i bitak.
Ne priklanjajući se tekstopiscima koji se ne ustručavaju ogoljene ideologizacije esejistike, Francišković se oslanja na široku, diskurzivnu osnovu eseja, koja pridonosi njegovoj prilagodljivosti optimalnim komunikacijskim ambicijama i sposobnostima stvaraoca, radi čega je od osamdesetih godina XX. stoljeća esej dominantan vid retorike (P. Palavestra). Ponajviše se ovo odnosi na razmatranja u ozračju otvorenih nacionalnih, kulturnih i identitetskih pitanja. U tom kontekstu, potrebno je istaknuti, Francišković nije podlegao trendu rastućeg uvezivanja književnosti, umjetnosti i znanosti s politikom, u maniri koja se maligno razrasla ondje gdje joj nije mjesto, nasilno prodirući u sve pore intelektualnog života, što se na ovom mjestu neće (jer se, uostalom, i ne može) razmatrati.
Milovan Miković
Opširnije u tiskanom izdanju
