Intervju
11.09.2012
Život glazbenika je trnovit
Poznati jazz saksofonist, kompozitor i aranžer, Petrovaradinac Ivan Švager poslije pedeset godina bavljenja jazzom i danas u mirovini, u rodnom gradu, pronalazi inspiraciju u pticama, ljudima, okolišu, i dalje komponira i stvara. Početak karijere ovog istaknutog umjetnika vezuje se za šezdesete godine prošloga stoljeća i razdoblje kada su se jazz stilovi mijenjali velikom brzinom, što su mogli ispratiti samo vrsni svirači. Ivan Švager, kao jedan od njih, može se pohvaliti velikim brojem albuma, suradnjom s poznatim glazbenicima, kao što su Zvonimir Tot, Rudolf Tomšić, Erni Vilkinson, kao i knjigom kompozicija koja mladim glazbenicima može koristiti kao trag jednog vremena i temelj za nova ostvarenja.
HR: Odakle ljubav prema jazzu?
U vrijeme kada sam ja počinjao s glazbenom karijerom jazz je bio veoma popularan. To je bilo negdje 60-ih godina prošloga stoljeća. Na sreću, oko mene je bilo nekoliko kolega koji su na svaki način bili istomišljenici kao i ja, voljeli glazbu i skupa smo odlučili osnovati bend i kao i svi mladi ljudi krenuli osvajati svijet. Ne znam jesu li u to vrijeme u Novom Sadu postojale jedna ili dvije osobe koje su imale neku ploču ili gramofon, ali smo mi svake subote slušali tzv. The Voice of America, radijsku emisiju polasatnog trajanja, na kojoj se emitirala jazz glazba. Tako se i rodila ta ljubav. Nas je u bendu bilo sedam i onda smo se dogovarali tko će koje taktove skidati od numera koje su puštane u toj emisiji, i to je bio način na koji smo mi učili svirati. Odmah smo počeli s Dixilendom, kao vrstom jazza, pa nastavili s ostalim stilovima. Moj otac se bavio glazbom, on je svirao na žičanim instrumentima tako da je glazba bila dio mog života.
Prvo sam krenuo na sate klarineta i, sjećam se, prvi klarinet sam posudio iz jednog KUD-a. Moj prvi učitelj bio je kavanski glazbenik. Kod klarineta je bitno znati da postoji C klarinet, B, A itd. Razlika je u štimu, intonaciji, a on je nas podučavao na tom C klarinetu. Međutim, sve nas je vrijeme pogrešno podučavao, što sam ja tek kasnije vidio kada sam se upisao u nižu glazbenu školu. Tada sam shvatio da sam uzalud plaćao sate. Bio sam odista vrijedan i uporan i na sreću sam saznao za profesora Antona Ebresta. On je bio osnivač novosadske puhačke škole i glazbenog života u Novom Sadu poslije Drugog svjetskog rata. Njegovi sati su bili perfektni. Na moju nesreću, kada je meni počeo predavati on više nije svirao klarinet, ali je bio toliko iskusan da mi je uspio sve objasniti. Sjećam se da mi je prvi saksofon kupio moj djed. On je štedio od svoje mirovine za mene i kupio mi saksofon. Poslije sam od svog novca kupio saksofon »Selmer«. Postoji čitava obitelj saksofona, bas saksofon, bariton saksofon, tenor, alt, sopran, sopranino, ali meni najviše odgovara tenor saksofon. Svoj prvi ton na saksofonu sam naučio od Josipa Pokasa. Čekao bih ga navečer poslije njegovog nastupa i molio da mi pokaže jedan ton. On je tada bio zvijezda, a mi klinci, tako da on nije htio niti razgovarati s nama. I tako, jednom se usudim pitati ga, drugi put ne. Učio sam i od Bogdana Dimitrijevića Jamesa, koji je vjerojatno najveći saksofonist ikada rođen u Novom Sadu. Kada je on imao probu mi virimo i gledamo kako se oni kreću, onda i njega čekam da završi svirku i molim ga da mi pokaže bar jedan ton, kako se hvata i onda odem kući i cijeli dan vježbam taj ton i onda ga opet čekam poslije sljedeće probe. I na klarinetu i na saksofonu svirao sam samo jazz. Jazz je kompleksna glazba koju mnogi ne vole jer je ne razumiju. Da bi svirali jazz potrebno je poznavati harmonije, skale, progresije, osjetiti ritam, imati dobar ton, vladati glazbalom i imati intuiciju.
Ankica Jukić Mandić
Opširnije u tiskanom izdanju
