Kolumne
25.10.2012
Hrvatska riječ
Petstoti je broj tjednika Hrvatska riječ. Kao i svaki jubilej povod je to za podsjećanje na početke, na
prijeđeni put, ali i vrijeme za razmišljanje kuda i kako dalje. U ovome broju naši sugovornici na temu »Hrvatska riječ« bili su, s jedne strane, naši čitatelji, a s druge strane ljudi koji su imali i imaju značajnu ulogu u oblikovanju prve profesionalne institucije hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Pokretanjem ove teme nismo se željeli »baviti sami sobom« i naravno ne tvrdimo da je krug sugovornika u ovome broju jedini koji može i treba progovoriti na ovu temu, niti da je njihova »posljednja«. Željeli smo iskoristiti ovaj mali jubilej da otvorimo pitanje informiranja na hrvatskom jeziku – u kojem Hrvatska riječ ima nezaobilazno mjesto. A koristimo ovu prigodu i sami postaviti neka pitanja koja se dotiču kako budućnosti naše ustanove, tako i budućnosti hrvatske manjine u Srbiji. Dio pitanja otvorili su i naši sugovornici.
Jedno je pitanje velike disperziranosti Hrvata u Srbiji i njezine različitosti u subetničkom, kulturološkom, političkom pogledu, kao i u pogledu proživljenih iskustava tijekom ratnih devedesetih godina. Treba li i može li HR biti spona koja povezuje?
S druge strane, u samoj hrvatskoj zajednici bilo je sukoba, sukoba oko resursa, sukoba kursa (političkog), na koncu i sasvim osobnih sukoba zaodjevenih u ruho općeg interesa. Može li HR biti prihvaćena od strane sukobljenih strana na isti način – kako od onih koji su sada »glavni«, tako i od onih koji to više nisu, i od onih koji bi to željeli biti? Je li argumentirana kritika dobro došla samo kada se radi o onima drugima, a neprihvatljiva kada se radi o nama?
Očekivanja od HR su velika, neki bi željeli analitičke, istraživačke članke koji se bave širokim dijapazonom tema – od ekonomije, kulture, do politike, drugi bi željeli zabavne, laganije članke, priče o »malim ljudima«... Neke zanima vlastita povijest, drugi bi više voljeli aktualna događanja. Jedni se zalažu za afirmativne tekstove kojima se svaki napor na planu njegovanja hrvatske kulture učinjen od strane bilo koje institucije, udruge ili pojedinca pohvaljuje i pozitivno vrednuje. Drugi bi željeli kritički angažirane tekstove. I naravno, svatko želi čitati prije svega o događanjima u svome mjestu – o svojoj udruzi, o »svojima«. Teško je to spojiti, ako ne i nemoguće, u svakom pojedinom broju našega tjednika koji, sviđalo se nama ili ne, ima definirani broj stranica. No, nije nemoguće, nastojimo to i postići u kontinuitetu i cjelini gledano, a ne gledano iz aspekta pojedinačnog broja i svatko iz svog partikularnog kuta.
J. D.
