20.12.2012
Deset godina
Prisutne su u literaturi i uopće u javnosti različite pretpostavke o tome što je to nacionalni identitet. Uobičajeno se smatra da izraženiji nacionalni identitet pridonosi pozitivnijem vrednovanju vlastite grupe a što pridonosi samopoštovanju pojedinca. Međutim, veza između podrijetla, pozitivnog vrednovanja vlastite grupe i samopoštovanja nije toliko jednostavna kao što se pretpostavlja. Osobito kad su u pitanju manjinske zajednice, jer stavovi prema svojoj nacionalnoj zajednici uključuju i stavove nacionalnih zajednica s kojima je njegova nacija u svojoj egzistenciji suočena. Neka istraživanja su pokazala da članovi grupa s niskim statusom u društvu, čiji je identitet ugrožen nepovoljnim intergrupnim komparacijama, odnosno negativno se procjenjuje od strane pripadnika većinskog naroda, obično pokazuju manji favoritizam u odnosu na svoju grupu ili favoriziraju grupu koja ima viši status. U tom slučaju, moguća je i negativna nacionalna identifikacija koja se kreće od otuđenja od svoje nacije, preko nacionalnog stida i nacionalne averzije do nacionalne (samo)mržnje.
Za pretpostaviti je da će u kontekstu dugotrajno prisutne (u manjoj ili većoj mjeri) verbalne agresije u Srbiji, u kojoj svaki pomen hrvatstva u pozadini krije asocijaciju na ustaštvo i široko prihvaćene teze o »genocidnosti« hrvatskog naroda, za mnoge pripadnike hrvatskog naroda izlaz biti u skrivanju svoje nacionalne pripadnosti – etničkoj mimikriji. Zašto je to važno? Važno je jer ne samo da nacionalni osjećaj i identifikacija imaju važne funkcije za pojedinca, već i za samu zajednicu u kojoj nacionalni osjećaj ima integrativnu funkciju i treba olakšavati grupno djelovanje. Možda se i u tome krije dio odgovora na probleme s kojima se suočava hrvatska zajednica i njezini lideri. Kako bi dobili odgovor na to pitanje i stekli jasnu sliku o realnosti, neophodno je prvo imati egzaktne činjenice o trendovima u hrvatskoj zajednici - sviđali nam se oni ili ne. Samo tako će se moći oblikovati strateški dokumenti koji će odgovarati toj realnosti i koji će omogućiti mijenjanje realnosti u željenom cilju – a to je očuvanje i napredak hrvatske zajednice. U protivnom će se za neuspjehe uvijek okrivljavati netko drugi – i umjesto napretka ćemo imati vječito traženje krivaca za sve neuspjehe.
J. D.