27.12.2012
Od stigma do priznavanja
Obilježavanjem 10. godišnjice osnutka vlastite manjinske samouprave i na ovaj način, u obliku znanstvenog kolokvija u najmlađoj od tri institucije hrvatske samouprave, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH), hrvatska je zajednica pokazala da je jedna od malobrojnih manjinskih političkih zajednica koja njeguje i institucionalno pamćenje. Institucionalno pamćenje, odnosno svjedočenje kontinuiteta u djelovanju institucija, bitan je segment složenog fenomena kulture sjećanja. Odnos između osobnog, kolektivnog i institucionalnog pamćenja najčešće nije nužno odnos preklapanja, odnosno uvijek postoje razlike između te tri vizure interpretiranja prošlosti. U manjinskim zajednicama na djelu je pomanjkanje institucionalnog pamćenja, koje je najvećim dijelom posljedica političkih diskontinuiteta i slabosti manjinskih elita. Za razliku od većine ostalih u Srbiji, hrvatska zajednica, uz mađarsku i slovačku, počinje izgrađivati institucionalno pamćenje na visokoj razini.
Mračna pretpovijest hrvatske samouprave
Hrvati su devedesetih godina 20. stoljeća bili taoci rata između domicilne i matične države, izloženi trostrukoj ratnoj psihozi i torturi: s jedne strane prisili na vojnu službu u domicilnoj Srbiji, s druge prisili na ubijanje sunarodnjaka i rušenje matične Hrvatske, a s treće su strane bili izloženi nepovjerenju, animozitetu i nasilju od strane sugrađana u lokalnim zajednicama u kojima su živjeli te tisućama histeričnih medijskih napisa protiv ustaša i ustaštva. Rezultat su brojne osobne i obiteljske traume, 25 ubijenih i nestalih Hrvata u Vojvodini, do danas bez otkrivenih i procesuiranih počinitelja, iseljavanje više desetaka tisuća srijemskih Hrvata, val incidenata krajem 2003. i početkom 2004. u Tavankutu, Somboru, Subotici, Novom Sadu, opet bez otkrivenih i procesuiranih počinitelja, masovna etnička mimikrija, odnosno prikrivanje nacionalne pripadnosti, kao i getoizacija hrvatskoga življa, odnosno njegovo povlačenje u uske obiteljske i eventualno crkvene okvire.
Počevši od tih ratnih godina pa do danas Hrvati su, na žalost, bili i ostali jedna od tri manjinske grupe prema kojima građani Srbije kontinuirano, s manjim oscilacijama, iskazuju visoku razinu etničke i socijalne distance. Prema rezultatima najnovijeg istraživanja, koje je za potrebe Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti na slučajnom, reprezentativnom uzorku od 1.196 punoljetnih građana Republike Srbije proveo CESiD u studenom 2012., najveća distanca postoji prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima (vidjeti donju tablicu).
Prvi koraci prema priznavanju hrvatske manjine od strane države Srbije načinjeni su tek nakon sloma Miloševićevog režima (listopad 2000.). Točnije, tek donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002.) uspostavlja se nužni politički i normativni minimum za okretanje nove stranice u povijesti hrvatske zajednice u srbijanskom postkonfliktnom društvu. I od tada, u proteklih 10 godina, hrvatska manjina je jedina nova manjina koja korača korakom od sedam milja, što znači da se relativno brzo i uspješno institucionalno izgrađuje i postaje politički potentan akter srbijanskih multikulturnih i manjinskih politika. Među prvima, hrvatska manjina već 15. prosinca 2002. na elektorskoj skupštini u Subotici bira 35 vijećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), ubrzo potom (2003.) osniva se i prva medijska ustanova na hrvatskom jeziku u Srbiji, informativno-politički tjednik Hrvatska riječ, pokreće se i informiranje putem elektronskih medija (RTV, nekoliko regionalnih televizija u Vojvodini), postavljaju se temelji obrazovnog sustava (osnovnoškolsko obrazovanje na hrvatskom jeziku u subotičkoj općini). Ovakvog, relativno brzo i kvalitetno započetog, procesa institucionaliziranja svakako ne bi bilo da se hrvatska samouprava nije razvijala unutar specifično vojvođanskog sustava zaštite manjinskih prava, koji odlikuje etnički senzibilizirana pokrajinska administracija i dragocjena iskustva dobre prakse uživanja manjinskih prava tradicionalnih manjina.
Snežana Ilić
Opširnije u tiskanom izdanju
Kultura
