Intervju
10.01.2013
Nema mjesta radikalnom pesimizmu
Politički analitičar, profesor Sveučilišta u Novom Sadu i dopisni član Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti prof. dr. Jovan Komšić bavi se, među ostalim, istraživanjima političkih sustava, postkomunističkih tranzicija, decentralizacija i autonomije, regionalizacija u Europi.
HR: Pokret »Naši« zatražio je od nadležnih tijela zabranu rada pojedinih medija, a prije toga i nekih nevladinih organizacija zbog, kako su naveli, »opravdane sumnje da su financirani prljavim novcem albanske i hrvatske mafije«. Vidite li u toj nacionalističkoj retorici posljedice nezadovoljstva haškim presudama, ili vraćanje na scenu politike devedesetih godina, kako to ocjenjuju neki analitičari?
Na žalost, mislim kako je riječ i o jednoj i o drugoj komponenti. Presuda Haškog tribunala je, na žalost, umanjila kapacitete proeuropskog civilnog sektora orijentiranog prema borbi za ljudska prava i slobode, samom činjenicom da odluka Haškog tribunala nije sankcionirala ni zapovjednu ni pojedinačnu odgovornost ljudi, bez obzira na karakter optužnice. Činjenica je da su i jedna i druga odluka, koje se odnose na odgovornost za ’95. i izgon Srba iz Krajine, te također oslobađajuća presuda Haradinaju, omogućile novu mobilizaciju ekstremne desnice i otvorile mogućnosti da se ona čuje i šire i gromoglasnije na javnoj sceni Srbije. I ono što je najlošija posljedica – i tu vidim taj gorak okus u ustima ljudi koji su računali s mogućnošću kakvog-takvog nepristranog utvrđivanja odgovornosti za zločine na prostorima bivše Jugoslavije i osjećaj da je pravda nepristrana, da vladaju principi i pravo, a ne političke instrumentalizacije. Na žalost, ove dvije presude su izazvale opravdano nezadovoljstvo, mlade ljude i studentsku mladež su ponovno vratile u sferu stereotipa i predrasuda koja je bila dominantna 90-ih godina.
Kad je riječ o stajalištu »Naših«, to nije ništa novo. To je ta proizvodnja neprijatelja kao matrica ekstremnog nacionalizma koja je bila gorivo ratno-nacionalističke tranzicije i projekta za koji se u Srbiji činilo da je poražen. Ako hoće biti moderna država i država vladavine prava, ako hoće biti europska država, pa i ako neće biti europska država ali hoće biti moderna pravna država, država Srbija ne smije dopustiti da takve ideje u medijima i u javnosti, a kamoli u odnosu države prema organizacijama koje su prozivane od medija do nevladinih organizacija – da te ideje iz ’90-ih, iz one nacionalističke ekstremne euforije sumraka svih vrijednosti, dobiju ponovno neku vrstu prava građanstva i moćne potpore. To je onda ćorsokak, slijepa ulica i mrak.
Slavica Mamužić
Opširnije u tiskanom izdanju
