Kolumne

Prošlo je deset godina od kada se pred čitateljima, 31. siječnja 2003. godine, pojavio prvi broj obnovljenog informativno-političkog tjednika »Hrvatska riječ«. Kada me pitaju za dojmove nakon proteklog desetljeća pisanja za naš tjednik, odgovorim da je zadovoljstvo raditi u uspješnom timu, jer jedan tekst ne čini novine, a opet, hrpa loših tekstova progutat će jedan dobar tekst. Uz to, naglasim i kako je pisanje u hrvatskom manjinskom tjedniku izazovan posao, jer se bavimo događajima i temama o kojima se tek u veoma malom postotku, skoro zanemarivom, bave i kolege iz srbijanskih medija.

Kako je »Hrvatska riječ« manjinski medij, reći ću u povodu našeg jubileja da je pravo na informiranje na materinjem jeziku jedno od ključnih manjinskih prava, jer o tome kako se među ostalim manjinskim pravima i pravo na informiranje na hrvatskom jeziku ostvaruje u praksi, ovisi stupanj integriranosti hrvatske nacionalne manjine u društvo.

Pravo na informiranje na hrvatskom manjinskom jeziku značajno je i iz kuta građanske kompetencije, iz jednostavnog razloga, jer naši čitatelji dobivaju informativnu ponudu o događajima i procesima u hrvatskoj zajednici kojima se sustavno ne bave drugi mediji. Također, važno je i zbog identitetskog resursa, jer je informiranje ključni instrument za očuvanje manjinskog jezika i pisma, naravno, uz nakladničku djelatnost na materinskom jeziku. 

No, ovaj put želim istaknuti važnost spomenute integracije, a radi se o tome kako je važno da cjelina društva u Srbiji informiranje na hrvatskom manjinskom jeziku smatra svojim integralnim obilježjem. Pitanje je možemo li posredstvom pojma multikulturalizam reći još uvijek nešto životno o društvu u kojemu živimo. Mislim da o ovome ne možemo govoriti izvan konteksta aktualne politike Europske Unije. Savezna kancelarka SR Njemačke Angela Merkel izjavila je još 2010. da je multikulturalizam mrtav i naglasila važnost integracije manjina. To je kazano zbog rasta ksenofobije i islamofobije u njemačkom društvu, ali ta poruka nam može govoriti da »paralelna društva« danas važe za promašene ideje. Integracija ne nameće monokulturalnost, nego je riječ o ostvarivanju prava na različitosti u modelu integracije. Ako dobro vidim, iako veoma rijetko spominjan, pojam integracije u hrvatskoj zajednici put je kojemu teže kroz razne načine djelovanja DSHV, HNV i ZKVH, što može i treba otvoriti rasprave i na stranicama našeg tjednika, a glede jubileja »Hrvatske riječi«, što se kaže – još sto godina ovako, pa ćemo »vidit«.

 

 

Z. S.