Kolumne

Početkom ovoga tjedna u Novom Sadu je održan okrugli stol pod nazivom »Povratak u devedesete? – Medijske slobode i politika nasilja« u organizaciji Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Sudionici su se suglasili da je veliki broj medija tek sredstvo za promicanje govora mržnje i instrument za diskvalifikaciju-difamaciju političkih neistomišljenika, novinara i organizacija civilnog društva, koji su »markirani« kao »neprijatelji nacije«, zbog političkog stava ili etničke (ne)pripadnosti. Na ovome okruglom stolu potpredsjednik Vlade AP Vojvodine i pokrajinski tajnik za kulturu i javno informiranje Slaviša Grujić među ostalim je istaknuo kako se mislilo da će se demokratizacijom društva nakon listopadskih promjena i stanje u medijima srediti, ali da je očigledno kako su mediji sazreli u ratovima, mržnji, sankcijama i da je sve to uzrok današnjeg kaotičnog stanja, te da je danas slika tiskanih medija na kioscima jeziva: »Naslovi puni uvreda, spletki i opscenih riječi, što nas upravo podsjeća na devedeste godine.«

U ovome broju našeg tjednika donosimo i prilog o grafitima s porukama mržnje koji su ispisani u gradovima i selima diljem Vojvodine, a nakon novog međunacionalnog incidenta u Temerinu, predsjednik Vlade APV Bojan Pajtić izjavio je, govoreći o kući u koju su se napadnuti mladići sklonili, da je ta »kuća Vojvodina« u kojoj stoljećima razvijamo međunacionalno povjerenje i poštovanje i da će »kad tu kuću gađaju pivskim bocama, kada je zasipaju uvredama i prijetnjama, kada je ruže grafitima mržnje, kada bi je rušili i razgrađivali, od nas čuti samo jedno: ne damo tu kuću«. Mogu sada postaviti i jednostavno pitanje: uvažava li se ovdje i sada multietnički socijalni realitet? Time se otvara i niz pitanja. A jedno je – ako ustvrdimo da bi cilj svakog političkog sustava trebala biti autonomija pojedinca, na kojoj bi trebala počivati struktura svakog demokratskog društva, je li onda etnicizirana politika krajnje centralizirane srbijanske vlasti osnovna prepreka prema ostvarenju građanski koncipiranih regionalnih i lokalnih autonomija?

No, nakon pisanja o pojavama govora mržnje i međunacionalnim incidentima,

želim istaknuti i mogućnost jednog drugačijeg životnog iskustva. Na Čistu srijedu u Subotici je započeo projekt »Bunjevački Put križa«, kojim se želi pridonijeti obnovi propalih ili srušenih križeva krajputaša. Skoro smo, u povodu 10 godina HNV-a, čuli kako je hrvatska manjinska elita najmanje ateizirana od svih etničkih elita u Vojvodini tijekom desetljeća nepodijeljene vlasti. Kršćanska, katolička odrednica hrvatskog čovjeka u Panoniji jest najsnažnija nit njegova identiteta, koja je opstojavala tijekom svih režima i državnih zajednica. Otuda ne čudi što su svećenici Rimokatoličke crkve bili među najvećim narodnim preporoditeljima i čuvarima hrvatske samobitnosti u prošlosti i među najvećim uglednicima u sadašnjosti. Naporedo s time, vjera se kod običnog čovjeka u bunjevačkoj subetničkoj, ovoj našoj zajednici, uz sve povijesne lomove, uvijek iskazivala brižljivo njegovanim oblicima obiteljske i pučke pobožnosti. Krajolik Bajskog trokuta prepun je križeva kraj putova, koji su i simbolički i stvarno snažili opstojnost ovdašnjeg čovjeka: »Bunjevački Put križa« stoga je važan doprinos očuvanju i oživljavanju te kulturološke značajke bunjevštine, njeno saobražavanje modernom čovjeku u njegovoj, uvijek aktualnoj, potrazi za smislom.

Z. S.