Kolumne
21.02.2013
Pitanje nad svim pitanjima
U Vojvodini se broj Hrvata između 1948. i 2011. godine sveo na trećinu. O demografskom trendu smanjenja broja pripadnika hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini govorio je dr. Dražen Živić na znanstvenom kolokviju ZKVH-a, održanom prošloga petka u Subotici, ali ostaje pitanje - kako zaustaviti taj proces? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje trebamo znati da se demografska slika suvremenog svijeta kontinuirano mijenja iz godine u godinu. Ekonomske i političke migracije, niska stopa nataliteta, nestatičnost modernog identititeta, nova religijska i etnička ukrštanja, asimilacija, odbojnost prema etničkom izjašnjavanju – sve to iz korijena mijenja svijet u kakvom smo do jučer živjeli. Gotovo se drastično mijenja kulturni, religijski i lingvistički krajolik Europe. Demografi predviđaju da će do 2050. godine svaki peti stanovnik europskog kontinenta biti musliman.
Promjene su velike i u jugoistočnoj Europi. Raspadom Jugoslavije stvorene su nacionalne države s jakim trendom nacionalnih homogenizacija. Od nekadašnje izrazite etničke šarolikosti, kontinuirano se ide prema nacionalno kompaktnim društvima. To je nezaustavljiv trend i on ne vrijedi samo za Srbiju. No, činjenice govore da Srbija postaje sve manje multietnična država. Udio manjinske populacije opada ovdje 4 puta brže, nego udio većinskog etniciteta. To još više vrijedi za Hrvate u Srbiji, tj. Vojvodini. Broj pripadnika hrvatske manjine je između dva posljednja popisa stanovništva opao za 18 posto, što je natprosječni pad i za ukupnu manjinsku populaciju. I tako je za posljednjih 50 godina nestalo preko 70 posto Hrvata u Srbiji. Od 196.409, koliko nas je bilo u 1961. godini, ostalo nas je samo 57.900 u 2011. godini. Za pola stoljeća, što je u povijesti naroda tek jedan mali isječak vremena, Hrvati u Srbiji su desetkovani. Što nam je činiti?
Prvo, moramo detektirati razloge za to. U kojoj mjeri je to posljedica negativnog prirodnog prirasta, ekonomske emigracije, etničke mimikrije ili nenasilne asimilacije i kako se nositi sa svim tim čimbenicima? Rješenje nije lako, jer vrlo malo ovisi o nama samima. Bolji ekonomski uvjeti života, aktivna pronatalitena državna politika, skidanje stigme omraženosti s Hrvata, smanjenje etničke distance, proaktivna i pravedna manjinska politika – sve to ovisi o državi Srbiji i tiče se srbijanskog društva u cjelini. Na nama, kao građanima Srbije hrvatske nacionalnosti, jest da koliko možemo poboljšamo opće uvjete života u Srbiji kroz pametne političke izbore, od središnjih do lokalnih vlasti, te kroz marljivo i profesionalno obavljanje svojih poslova. Na nama je, kao nacionalno svjesnim Hrvatima u Srbiji, daleko veći teret! Mi moramo u svojevrsnoj izoliranosti inzistirati na vlastitim vrijednostima i ciljevima: očuvanju i njegovanju obitelji, obrazovanju naše djece na materinjem jeziku, aktivnom sudjelovanju u radu zajednice, brižljivom biranju naših čelnih ljudi, svakodnevnim svjedočenjem svoje kulturne, religijske i jezične posebnosti – u trgovini, na ulici, u crkvi, u medijima, razgovoru sa susjedom.
Sveukupno, u suvremenom, siromašnom, politički radikaliziranom, vrijednosno pometenom srbijanskom društvu, to je pothvat ravan »don kihotovskoj« borbi protiv vjetrenjača, zar ne? Ali! Imao je idealist Don Quijote i svog vjernog pratioca Sancha Panzu, pragmatika. I tu negdje, na pola puta između idealizma i racionalnih odluka, leži i naša budućnost. I na koncu, nemojmo zaboraviti našu matičnu državu, koja nas djelatnom skrbi za svoje istočne sunarodnjake i svojim utjecajem u Europi, može osnažiti na našem neizvjesnom putu u budućnost.
Z. S.
