Intervju

Mirne odaje biskupa mons. dr. Ivana Pénzesa lijepo su, ali skromno uređene, kako zrači i njegova pojava u neslužbenoj odori. Iza lica mirnog čovjeka kriju se mnoge godine nošenja tereta vodstva i odgovornosti. Sve se to na njemu ne vidi, izgleda kao pedesetogodišnjak, ali nakon što otkriva dio svoje intime, uočava se drugo lice. To je lice čovjeka koji duboko proživljava trenutak preobražaja koji simbolizira izbor novoga pape, događaj koji ga inspirira. Ima svoj Facebook nalog, prati ritam suvremenog života, ali ne s lakoćom, te je dopustio da ga u nošenju biskupske mitre odmijene i najbliži suradnici: mons. mr. Andija Anišić, preč. mr. Mirko Štefković, mons. Slavko Večerin, mons. mr. István Koncz, mons. dr. Zoltán Rokay, i preč. Attila Zsellér.

Naš je biskup pokrenuo nedavno suradnju s građanskim ustanovama poput Otvorenog sveučilišta, što je do prije desetak godina bilo nezamislivo. Poziciju katolika sagledava ne samo prema tradiciji, već i putem dijaloga s drugim kršćanima. Dva sata nisu bila dovoljna za kompletnije upoznavanje, ali jesu da se osjeti toplina duha koja je često zaklonjena dostojanstvenim obnašanjem dužnosti. Biskup je rado pristao dati intervju za Hrvatsku riječ, poželjevši mnogo uspjeha našoj ustanovi.

 

 

 

 

 

 

HR: Kako vidite budućnost Crkve u suvremenom svijetu, koji doživljava gospodarski sunovrat, očekujete li promjene u načinu rada i pristupu raznim pitanjima?

 

Ljudski gledajući, kao da se prazne crkve, kao da se ljudi smiješe na to da se molimo Bogu, ali ja kažem: dok je Duha Svetoga, a Isus je rekao: »Ja sam s vama do konca svijeta«, ne ovisi o nama. Mi, ljudi, volimo ono što vidimo, ono što se može opipati, ono što možemo stvarati. Sada već imate taj internet, u džepu ga nosite, možete tamo upisati što god hoćete i naći će vam. Pa to je silna znanost. Ali, pogledajmo ipak čovjeka u onoj realnosti u kojoj živimo. Je li čovjek bolji sada nego prije tisuću, dvije tisuće godina? Ima li rata? To me je stvarno udarilo u glavu kada sam čitao razmišljanja nekih utjecajnih osoba o tome kako treba iskorijeniti ljude, jer će nas biti previše, 7 milijardi. Zamislite, istrebljivati ljude da onima što ostanu bude dobro. Toliki novac se daju da se ide na Mars, dok toliki ljudi umiru od gladi, ne samo u Africi. Siromaštvo je i kod nas. Naši su ljudi pošteni, i katolici i pravoslavni, stid ih je ići moliti pomoć. Tih 15 tisuća dinara, koliko se dobije za mirovinu, nije dosta za troškove, mlijeko i kruh, stid ih je otići do susjeda i moliti pomoć. Ti će ljudi vjerojatno, nažalost, umrijeti. Nažalost, ima i onih koji oduzimaju sebi život zbog toga jer se plaše ili ih je toliko stid. Ja vjerujem u Duha Svetoga koji je od početka uz Crkvu. Bilo je i ranije mnogo mučenika koji se nisu htjeli pokloniti idolima. Mi se plašimo da nas netko ne bi udario, sačuvaj Bože da mjesec dana odemo u zatvor, a župnik mog prvog kapelanskog mjesta bio je 15 godina u zatvoru i zahvalio komunistima na tome, jer je kroz to očvrsnuo.

 

HR: Nedavno ste spomenuli kako nije isključeno ukidanje celibata za svećenike koji bi se redili kao oženjeni. Je li to praktično ili teorijsko pitanje?

 

Tu je sada razlika između Zapadne i Istočne crkve. Ono što je veoma uočljivo kod mnogih ljudi, koji misle da je to nekako tobože odlučujuće. To je taj celibat, ta tabu tema koja je zadnja ostala. Jer, prva tabu tema je bila kada su 1.500 godina sve pape bili Talijani, pa su rekli: ne može nitko drugi biti, samo Talijan. To je bilo logično s te strane, jer je on ujedno biskup Rima. No, došao je Karol Wojtyla, papa iz Poljske, pa je ta tabu tema nestala. Onda je druga tabu tema bila da svaki svećenik, svaki biskup, ako navrši 75. godinu ili se razboli, mora dati odmah ostavku. Zatim je na biskupu, na Svetoj stolici ili papi, hoće li primiti ostavku ili će ga još pustiti da radi ako ima malo svećenika. I onda su jedni rekli, a kome će papa uručiti ostavku? Dakle, to je druga tabu tema, prekinuti i dati ostavku, povući se. Sada imamo dvojicu papa. On je sada prvi papa koji je vidio svog nasljednika. Treća tabu tema u Katoličkoj crkvi je to o čemu govorimo. To se veoma dugo poteže i razgovara, jer eto radimo na ekumenizmu, međusobnom približavanju s istočnim crkvama. To je lijepo za narod, za vanjski svijet, da vidi kako mi kršćani ne prolazimo jedan kraj drugoga pa da se niti ne pozdravljamo, jer je to nekada tako bilo, nisu se smjeli susretati. Tada je bilo ekskomunikacija, a sada je došlo do pomirenja, priznavanja sakramenata. Nećemo krstiti nekoga ako je kršten u pravoslavnoj crkvi, pa zbog ženidbe želi prijeći u našu ili obratno, neće ga nanovo krstiti. No, što se tiče celibata ili ženidbe, kod njih je od početka dano na volju prije ređenja, oni kažu rukopoloženja za svećenika, da se odluči hoće li se ženiti ili ne. Ali, iza toga nema predomišljanja. Ako želi biti oženjen, ako želi živjeti u braku, mora pričekati da nađe odgovarajuću osobu, vjenčati se i iza toga dođe rukopolaganje. A u Katoličkoj crkvi je onako kako je sveti Pavao u ono vrijeme rekao, da radi kraljevstva Božjega on više preporučuje da ostaneš sam i tako radiš za kraljevstvo Božje. Onda imamo i u Svetom pismu kada Isus kaže kako se neki rode tako da ne mogu biti oženjeni, neke ljudi prave takvima da su nesposobni za ženidbu, a onda su tu treći koji radi kraljevstva Božjega prihvaćaju da budu sami i da ne uđu u brak. Kaže iza toga Isus, tko ima razum, neka shvati. Dakle, nije rekao da onaj tko želi za njime ići mora biti neoženjen. Ne bi to ni bilo tako u povijesti Crkve da su to od početka tako tražili. Kardinalu Kuhariću je u ono vrijeme kada smo živjeli u socijalizmu došao ministar vjera. I kaže, znate, sada živimo u socijalizmu, ali idemo u komunizam i tamo neće trebati vojske, policije, sudova, jer će svi tako živjeti da će se jedan za drugoga zalagati, pomagati i tako to. I moj kardinal, kažem moj jer me je on redio za đakona u Zagrebu, kaže njemu: Znate, mi te komuniste već imamo, neće od toga biti ništa. Znate tko su to? To su redovnici i redovnice. Oni imaju samo odijelo što nose na sebi i što pojedu, ništa drugo, nikakvo vlasništvo. I samo da znate koliko problema ima. A, vi želite tvrditi za cijeli narod da će svi biti svjesni. Ovi već žive tako i koliko problema ima. 

Dakle, ja u tome da se dopusti ređenje oženjenih muškaraca ne vidim veliki boljitak za Crkvu. Čak imam jednog rukopoloženog grkokatoličkog svećenika i mislio sam da ga pošaljem u Bajšu. Tamo je tada bio evangelički biskup Dolinsky koji je oženjen, pa je pravoslavni oženjen, pa bit će i katolički. I onda sam ipak malo osluhnuo što vjernici kažu na to, rečeno im je - doći će jedan što ima ženu i djecu. A oni molim vas odmah: Nećemo ići na ispovijed, nećemo ići u crkvu, nećemo ni na pričest, jer on živi sa ženom. Pa što onda? Bio je nedavno slučaj u Njemačkoj, evangelički biskup je bio oženjen i žena mu je bila evangelička svećenica i rastali su se. To je jako odjeknulo, kako će oni pomagati ljudima da održe brak kada ni svoj nisu održali. Tu je poanta, da se ja ne zalažem za to rješenje, ali ga niti ne isključujem kao mogućnost. Ne vidim veliki boljitak u tome, a bit će u početku barem polovica vjernika koji će se odupirati. Eto, da je to tako i da smo mi svi oženjeni, ne bismo ni ovdje u biskupiji mogli biti nas četvorica, ne bismo mogli tu stanovati, jer je ovo ordinarijat, pa da ovdje djeca trčkaraju po uredima, već bi svatko morao imati svoju jednostavnu kuću i dolaziti tu raditi kao u poduzeće.