Kolumne
30.04.2013
Majstori su prvi ljudi
»Plamene zore bude me iz sna, fabrička jutra, dim iz dimnjaka, pesma se ori mladi radnici, čelična jutra hitam fabrici«, stihovi su iz pjesme »Maljčiki« sastava Idoli. Možda to i jest tako bilo negdje ili ovdje, nekada, ali davno je prošlo vijeme kada je pojam radnika u komunističkim režimima bio ideološka figura, kada se o radnicima govorilo kao o »ikoni« i kao o vladajućoj klasi.
Proslava je 1. svibnja, Praznika rada, a prošloga je tjedna umjetnik Michelangelo Pistoletto ukrasio staklenu piramidu pariškog muzeja Luvr znakom beskonačnosti, kao porukom protiv kapitalizma, i izjavio je da bi se »političari trebali pogledati u zrcalo i naučiti preuzeti odgovornost za ovu strašnu zbrku«. Čin vrijedan pažnje, ali mene podsjeća na one brojne stupice koje u crtanom filmu postavlja Kojot suparnici Ptici Trkačici, koju nikada ne uhvati, a uvijek sam nastrada. Simpatije gledatelja su na strani Kojota, ali usprkos simpatijama on uvijek ostaje gladan.
Zapitajmo se i što su radnici danas? Teško je dati odgovor, ali jedno je sigurno – profil radnika i radničkog standarda kakav je bio do devedesetih prošloga stoljeća u ovome podneblju više ne postoji. Razaranje gospodarstva u Srbiji je u posljednjih više od dva desetljeća obezvrijedilo i rad i radnike, ali sjetimo se i godina kada još nije bilo rata. Koncem 80-tih godina radnici »Rakovice« su otišli pred Skupštinu u Beogradu, gdje je Milošević održao govor koji je završio riječima »a sada svi na radne zadatke«. Znakovito je prisjetiti se da je tom prilikom Milošević rekao i sljedeće: »To što se tiče države, o tome ćemo mi da brinemo. Rukovodstvo će raditi svoj posao, a radnici svoj«. Činjenice govore da su radnici povjerovali vođi da oni trebaju raditi neke svoje zadatke, a da realan život nije njihova briga, nego briga tadašnje vlasti. Bilo je raznih radničkih avantura te 89., dogodila se i prijevara sa zajmom za preporod Srbije, kada su radnici upisivali i po više plaća, vjerujući da će se otvoriti nova radna mjesta. No, sve se gore živjelo i najzad, kada je radnik vidio da mu ekonomski interes izmiče i u tenutku kada su radnici pokazali ambiciju da zaista budu i politički subjekti, mnogi su, kao i radnici »Kolubare«, najzad bili odlučni u štrajku, prije listopadskih promjena 2000. godine.
A gdje su danas radnici na političkoj sceni? Nastavak razaranja gospodarstva nije zaustavljen niti nakon listopadskih promjena. Kao i uvijek, opcija radnika je da se izađe i iz ove aktualne ekonomske krize, dok vodeći političari danas govore ono što su trebali govoriti kada su bili dio vladajućeg režima koji nas je doveo u ovu situaciju. Nekada se govorilo da su majstori prvi ljudi. Bilo, pa prošlo. Pustite pjesmu »Maljčiki« i potpalite roštilj.
Z. S.
