Kolumne

Krajem svibnja, kada se na grobu Josipa Broza Tita u Beogradu i u Kumrovcu okupljaju njegovi poklonici i dan-danas, nakon više od tri decenija od njegove smrti, u medijima se nanovo i nanovo raspravlja o njegovu liku i djelu. Ocjene su različite, ali se uglavnom svode na dvije dijametralno suprotne - za jedne je Tito bio i ostao jedan od najsposobnijih političara na ovim prostorima i veliki državnik, a za druge je, pak, tek zločinac i diktator - simbol jednog totalitarnog režima. 

Ali nije 25. svibnja jedini datum kada se evociraju uspomene na zajednički život u nekada zajedničkoj državi i na blagodati realsocijalizma. Takva su evociranja skoro uvijek neminovna na skupovima gdje se raspravlja o hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim odnosima, a u njima odjekuju i ideološki nanosi bivšega sustava. Često se čuje na takvim skupovima kako netko ne voli da ga se naziva nacionalnom manjinom, radije bi da ga nazivaju narodom. Nacionalna manjina, ne razumijem zašto, nekima loše zvuči. Pa naravno da pripadnici nacionalnih manjina pripadaju određenom narodu, ali imaju status nacionalne manjine ne zato jer su »manje« vrijedni, već zato što u određenoj državi čine manjinu i na takav način im se priznaju određena prava i sustavno štite, kako bi se osigurala ravnopravnost svih. Sjetimo se da je Hrvatima u Srbiji tek donošenjem Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina 2002. godine prvi put priznat status manjine. I to priznanje statusa nacionalne manjine je omogućilo formiranje institucija i početak izgradnje nacionalno-manjinske infrastrukture koja treba omogućiti ravnopravan položaj pripadnika hrvatske nacionalne manjine u odnosu na pripadnike drugih nacionalnih manjina, koji taj status imaju mnogo duže. 

I Srbi i Hrvati su u bivšoj SFRJ imali status konstitutivnih naroda, možda to bolje zvuči. Ali i u bivšoj SFRJ je bilo nacionalnih manjina - samo su se onda zvale narodnosti. Status nacionalne manjine je funkcionalne prirode, a ne emotivne, emotivna i identitetska komponenta svakako je vezana uz pripadnost određenom narodu. U svakom slučaju, stvari su se promijenile, dvadeset godina je prošlo od raspada jedne zemlje i jednoga sustava. Jednom je netko rekao kako automobil ne vozimo pogleda prikovanog za retrovizor. Retrovizor je neophodan, mora biti pravilno postavljen i u određenim situacijama se mora pogledati u njega, i ako to ne uradimo padamo na vozačkom ispitu. Ali ipak vozimo gledajući prije svega naprijed, imajući pri tome u vidu i druge sudionike prometa.

J. D.