Sport i zabava
Nisu me zaboravili...
Piše: Dražen Prćić
Prije dva tjedna, višednevnim slavljeničkim akcijama i svečanim programima koji su kulminirali u nedjelju, 13. veljače, na sam dan obilježavanja jubileja, HNK Hajduk iz Splita svečano je obilježio stotu godišnjicu od osnivanja davne 1911. godine. Među brojnim uzvanicima iz plejade bivših igrača koji su nosili majicu s grbom »ponosa Dalmacije«, našao se i rođeni Subotičanin a današnji BajmočaninIvan Budinčević, vratar posljednje generacije Hajduka koja je uspjela osvojiti naslov prvaka nekadašnje zajedničke države (1979./80.). Ali njegov ponovni posjet Splitu, gradu u kome je živio pet godina, ima i dodatnu priču...
MOSOROV TEKST
Novinski tekst kolege Milorada Bibića Mosora, jedno vrijeme i suradnika našeg tjednika, pod nazivom »Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem!« objavljen 29 siječnja u Slobodnoj Dalmaciji, izazvao je veliku reakciju javnosti i gotovo istovremenu akciju Hajdukovih navijača svih generacija.
»Istog jutra, već oko 8,15 sati, kada se tekst pojavio na stranicama 'Slobodne Dalmacije', nazvali su me prijatelji Tonči i Zlatko iz Splita i u svoje ime me pozvali da svakako dođem na Hajdukovu feštu. Nekoliko dana kasnije stigao je i službeni poziv Hajduka, i ja sam se zaputio prema Splitu«, započinje ovu nevjerojatnu priču Ivan Budinčević i nastavlja:
»Nakon objavljivanja teksta u kojemu sam 'otvorio dušu' i predočio moju trenutačnu životnu situaciju, te odlaska u Split, mnogo se toga promijenilo u mom životu. Tijekom mog sedmodnevnog boravka, planirao sam se vratiti već nakon dva dana ali me moji prijatelji jednostavno nisu htjeli pustiti, doživio sam brojne srdačne i vrlo emotivne susrete s ljudima koji nisu skrivali pažnju prema meni. A osjećaj da nisam zaboravljen niti nakon toliko godina, jednostavno je neopisiv.«
HAJDUKOVA FEŠTA
Na koji je način doživio obilježavanje 100. godišnjice svog nekadašnjeg kluba, iz »prve ruke« za čitatelje Hrvatske riječi opisuje umirovljeni vratar šampionske generacije 1979./80.
»Teško je riječima opisati ta dva dana, subotu i nedjelju (12.-13. veljače), tijekom kojih je u cijelom Splitu vladala nezapamćena i neponovljiva atmosfera. Cijeli je grad bio 'obojen' i ukrašen u bijelo, i na svakom se koraku osjećala velika radost i ponos zbog velikog jubileja kluba za kojeg živi cijela Dalmacija. Osobno sam bio poprilično iznenađen reakcijom brojnih ljudi koje sam susretao na ulicama i na putu prema Poljudu, koji su se željeli pozdraviti se i fotografirati sa mnom. Na samom stadionu i prijamu kod čelnih ljudi kluba, susreo sam se sa svojim nekadašnjim suigračima Šurjakom, Mužinićem, Boljatom, Džonijem, Katalinićem i drugima, pa smo malo i evocirali uspomene na stara vremena kada smo skupa nosili Hajdukovu majicu. Tijekom prijateljskog nogometnog susreta koji je Hajduk odigrao protiv praške Slavije mogu reći kako sam veći dio utakmice proveo gledajući dekor i koreografiju koju je specijalno za ovu priliku napravila Torcida, uživajući u svakom trenutku. Nakon susreta 'fešta' se nastavila na splitskoj rivi uz veliki slavljenički koncert i veselje na kojemu je nastupilo nekoliko poznatih pjevača osvjedočenih hajdukovaca. Doček navijača te šampionske 1980. godine i ovu 'stogodišnju feštu', neću nikada zaboraviti.«
OSMIJEH
»Na koncu bih htio reći kako sam tijekom druženja i fotografiranja s brojnim prijateljima u Splitu, nakon dugo vremena, uhvatio sebe ponovno s iskrenim osmijehom na licu. Doživio sam poštovanje ljudi koje me niti poslije toliko godina nisu zaboravili, za razliku od mnogih koji su mi u rodnom kraju okrenuli leđa«, zaključio je ovu nesvakidašnju priču Ivan Budinčević.
Pomoć prijatelja
Hajdukovci nisu mogli zaboraviti svoga »Budu«, kako glasi njegov stari splitski nadimak, a zajedničkom akcijom svih ljudi dobre volje »Jednom za Hajduk, uvik za Hajduk« prikupljen je za naše prilike pristojan novčani iznos koji je u vidu pomoći Ivanu Budinčeviću uručen tijekom njegova boravka u Splitu.
