Intervju

Kazališne skupine u Vojvodini trebale bi njegovati bunjevačku i šokačku ikavicu, jer im prijeti velika opasnost od izumiranja

 

Zagrepčanka Nina Kleflin ugodna je sugovornica i veliki znalac u poslu koji voli i za koji se obrazovala. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (engleski jezik, književnost i fonetika) i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti (1988.), te je stekla zvanje diplomirane redateljice, smjer kazalište i radiofonija. Dobitnica je dviju prestižnih stipendija: stipendije američke vlade Fullbright za jednogodišnji rad na sveučilištu Carnegie Mellon u Pittsburghu i stipendije američke vlade za istaknute kazališne umjetnike The American Theatre Grant. Kao slobodna umjetnica profesionalno se bavi redateljstvom u brojnim kazalištima diljem Hrvatske i u inozemstvu, a stekla je i posebnu zaslugu kao redateljica Kazališta slijepih s kojima je imala vrlo uspješnu turneju po Engleskoj. S kazališnom grupom Histrioni počela je raditi tijekom seminara »Stvaramo kazalište« i od tada ih svake godine posjećuje jedan do dva puta, kako bi zajednički radili na novim predstavama.

 

HR: Predstavite nam Ninu Kleflin iz vremena prije nego je kročila na stazu današnjega zanimanja.

 

To je bilo tako davno i ta osoba kao da više ne postoji. Čovjek se često osvrne na svoju prošlost, pa mu se čini da je taj život živio netko drugi. Već u srednjoj školi znala sam da će kazalište biti moje životno opredjeljenje. Tada sam se ozbiljno počela baviti kazališnim amaterizmom i sanjati da to postane i moja profesija. Možda je taj dio, vezan za jednu osobu iz moje mladosti, za čovjeka koji me je uputio u kazalište, a zvao se Darko Brdar i tada je bio redatelj u jednoj zagrebačkoj amaterskoj družini, najviše i utjecao na mene.

 

 

Razgovor vodio: Ivan Andrašić

 

 

Opširnije u tiskanom izdanju