Intervju

Rajko Ljubić već dvadeset godina, od toga posljednjih trinaest u kontinuitetu, stvara umjetnički opus posvećen kulturi i životu Hrvata u Bačkoj, poglavito u Subotici i okolici. Taj je njegov višegodišnji rad rezultirao s 34 dokumentarna, 5 kratkih igranih, jednim animiranim i jednim dugometražnim igranim filmom, ali i s devet radijskih dramskih serijala, četiri kazališne predstave za djecu, četiri slikovnice, te 10 tematskih brojeva dječjeg lista »Hrcko«. I pokraj činjenice da se radi o iznimnom broju ostvarenja, ne treba zanemariti to da je Ljubić u mnogim od navedenih žanrova bio pionir u kulturnom prostoru vojvođanskih Hrvata. 

Kruna njegova rada na ovom području, po vlastitom priznanju, jest već spomenuti prvi dugometražni igrani film s temama iz života hrvatske manjinske zajednice »Roko i Jula – bunjevačka tragedija«, koji je nedavno imao premijere u Tavankutu i Subotici.

 

 

 

 

HR: Na početku razgovora kažite nam nešto više o motivima za rad na filmu »Roko i Jula – bunjevačka tragedija«... U čemu vidite njegov značaj?

Ovaj je film sublimacija moga dosadašnjeg rada, jer uključuje čitav niz tema i postupaka koje sam primjenjivao u dosadašnjim filmovima. Tako je, na primjer, snažno uključena etnografska dimenzija, pa analiza karaktera našeg življa, pa radnja koja, koliko god je zasnovana na svjetskoj književnosti, u nekoliko razina opisuje suvremeno stanje i dileme današnjeg potomka negdašnjih salaša. Zatim, u filmu imam  snažno oslanjanje na one skupine i pojedince koji samoprijegorno godinama čuvaju svoju kulturu: prije svih to je HKPD »Matija Gubec« i veliki glumački potencijal njihovih članova. Najvažnije, za mene, je činjenica da sam uspio animirati veliki broj »običnih« ljudi, kojima gluma nije nikada niti na pamet padala, a dali su neke od najljepših kreacija. U filmu se također govori na ikavici bunjevačkih Hrvata, koja je danas sve manje u uporabi, pa je ovo jedan važan segment revitalizacije ovog govora. I posljednje, ne i manje važno, je da smo film uspjeli u tehničkom smislu uraditi u potpunosti našom vlastitom tehnologijom i pameću. Tako me je ovaj film uvjerio da je razvijati kinematografiju u našoj zajednici sasvim moguće. To je pozitivan primjer ne samo za filmsku proizvodnju, nego i za sva druga područja, jer pokazuje kako su, usprkos nedostatku novca, dovoljni dobra volja i jedan mali objedinjujući faktor. 

 

Opširnije u tiskanom izdanju

 

Davor Bašić Palković