Kolumne

Ovaj je tjedan bio u znaku razgovora o formiranju nove Vlade, započetih srdačnim zagrljajem budućeg premijera Srbije i predsjednika SNS-a Aleksandra Vučića i predsjednika Skupštine AP Vojvodine i lidera SVM-a Istvana Pasztora. Srpska napredna stranka je ponudila Savezu vojvođanskih Mađara sudjelovanje u novoj Vladi Srbije i ministarsko mjesto, a SVM je, kao što je to najavljivao i prije izbora, to prihvatio, ali će se zadržati na dužnosti državnih tajnika. Vučić je kazao kako je Pasztora zamolio za pomoć i partnerstvo u rješavanju teških, prije svega ekonomskih problema, a Pasztor je rekao kako je SVM spreman biti partner u rješavanju teške situacije u zemlji. 

U medijskoj obradi najavljenoga partnerstva novinare je najviše zanimalo kako to da SVM prije dvije godine nije želio ući u Vladu, a sada to želi, zašto ne žele ministarska mjesta, nego samo mjesta državnih tajnika i kako će uskladiti partnerske odnose s Demokratskom strankom na pokrajinskoj razini i sa SNS-om na državnoj razini. Zanimalo ih je i hoće li biti prijevremenih izbora u Vojvodini i što će biti sa Statutom Vojvodine. Pastzor je rekao kako postoji suglasnost o Statutu Vojvodine čije bi se odredbe, prema roku koji je zadao Ustavni sud, do 6. lipnja trebale uskladiti s Ustavom, a »promjenu stava« o ulasku u Vladu objasnio je političkim promjenama koje su se dogodile u protekle dvije godine. 

Pasztor je rekao kako ranije nitko nije ni mogao zamisliti da će on i Vučić stajati jedan pokraj drugog i razgovarati. 

No, ruku na srce, nije to niti bilo tako nezamislivo, još od proslave petnaeste obljetnice SVM-a na Paliću (vidi tekst »Prijatelji novi, tu ste!«, Hrvatska riječ, br. 328, od 19. lipnja 2009.). Na svečanoj akademiji okupio se tada, osim impozantnog broja članova i simpatizera, najviši i najreprezentativniji sloj političara, kako iz Srbije, tako i iz Mađarske, a među njima, na iznenađenje, pa i negodovanje pristaša ove stranke, i tadašnji predsjednik SNS-a Tomislav Nikolić. Od tada su postupno građeni partnerski odnosi na stranačkoj, ali i međudržavnoj razini i postupno je pripremano članstvo za prihvaćanje »novih političkih prijatelja« i nova politička partnerstva. Od vojvođanskih se Mađara i njihovih političkih predstavnika svakako može puno toga naučiti o »mudrosti opstanka«, kao manjine u ne uvijek naklonjenom većinskom okruženju, kako je to napisao i autor članka već tada. Naravno, ne preslikavati, jer tako nešto nije moguće. Ali učiti – da!

I na koncu, o autonomiji Vojvodine. Vjerojatno je većini građana već više preko glave praznih priča o autonomiji, dok se svakodnevno bore da osiguraju egzistenciju sebi i svojoj obitelji u ovoj nekada bogatoj pokrajini. Pa i prema mišljenju naših sugovornika, priča o autonomiji polako postaje »pase«.  Potreban je neki novi model koji će se tražiti u kontekstu europskih regionalnih strategija. Jer - idemo u Europsku uniju, zar ne? A u EU centralizam i unitarizam ne prolaze.

J. D.