Kultura

Bolje nekom dati štap da nauči loviti ribu, nego mu je dati ulovljenu, stara je izreka. No, većina junaka iz zbirke pripovijedaka Mirka Kopunovića »Mrvljenje mrve neba« nisu imali pogodnost da im netko nešto daruje u vidu materijalnog dobra, dok su neki od njih ipak dobili salaš ili komad zemlje, mada je to samo značilo glede egzistencije: »Imalo se od čega početi, samo je trebalo raditi od jutra do mraka.« 

 

 

Međutim, ni jednima, ni drugima, nisu dani u njihovim obiteljima i u životnom prostoru općenito, u vremenu jednoumne projekcije stvarnosti pod manipulacijskim plaštom socijalizma države SFRJ i početkom rata devedesetih godina na prostorima tada raspadajuće te iste države, usred ideologijskog licemjerja dominantnih diskursa stvarnosti, dakle u vremenskim razdobljima u kojima se odvijaju Kopunovićeve pripovijetke, ti čežnjutljivi štapovi za pokušaj duhovnoga ulova, saznavanja vrednota koje sadrže energiju svjetonazora i intelektualne svijesti u prostoru kulture jedne Mittel Europe koje bi bile putokazi, potpora ili nagovijesti trajnog smisla u kovitlacu života, čime bi se poslužili i učili u potrazi za puninom svijeta. Također, nije im darovana čak ni vedrina pogleda u svakodnevlju od njihovih bližnjih, a kojima se ispisuju svjetlopisi, kako se ne bi našli u mraku situacije straha i slutnje Jozefa K., da će skončati kao pas u finalu romana Franza Kafke.

Unatoč tome, Kopunovićevi junaci u ovim pripovijetkama traže mogućnost spoznaje u mnogoznačnim strujama života u kojima se peru rane i blaže boli, ali se i raduje u okrepljujućoj svježini voda, kada im se dogodi prilika da ruku provuku u osvježavajućoj, autentičnoj vodi života, a to je prilika koja rađa želju da se zapliva u toj rijeci. ali i kada se zapliva, u notornoj nemoći stradaju individualiteti koji su zapisani u ovim pripovijetkama. 

 

Zvonko Sarić

 

Opširnije u tiskanom izdanju