Kolumne

Kada je katastrofalna poplava pogodila regiju prije dva tjedna, u idućih tjedan dana u medijima se nije govorilo o uzrocima i odgovornosti za ovu katastrofu koja je odnijela ljudske živote, a tisuće ljudi ostavila bez igdje ičega. Možda je to u neku ruku i očekivano, jer u vrijeme akutne krize nije pravo vrijeme za analize i razmatranja - pokušavaju se stvari dovesti u normalu, spašavati životi i imovina ljudi. Pa ipak, i za vrijeme najveće krize ljudi su se zapitali - je li se poplava mogla spriječiti, a ako se i nije mogla spriječiti, je li se mogla predvidjeti, brže reagirati i štetu umanjiti? 

I premda se za Hrvatsku, Srbiju i BiH često govori kako funkcioniraju po principu spojenih posuda, a što se u bukvalnom smislu pokazalo proteklih tjedana (jer voda ne pita za granice), ipak se pokazalo kako neke razlike u nivoima postoje. U Hrvatskoj su se već na samom početku poplava i u vrijeme najveće krize počela postavljati pitanja zašto je pukao nasip uz Savu i tko su krivci za to, je li se novac građana koristio transparentno i je li se netko pokušao okoristiti imovinom svih građana Hrvatske. 

U Srbiji su se ta pitanja pokušala potisnuti u drugi plan, ali kako se voda povlači, tako pitanja nadiru. Je li se katastrofa mogla spriječiti, tko je odgovoran za činjenje i nečinjenje - oni na lokalu ili oni na vrhu, tko je trebao pritisnuti alarm za evakuaciju, je li bilo cenzure i sprečavanja slobodnog iznošenja mišljenja, jesu li ljudi privođeni na informativne razgovore bez zakonske osnove, hoće li prikupljeni novac otići tamo gdje treba - onima koji su najviše stradali... 

Pitanja puno, odgovora malo. Do sada su, političari uglavnom, pokušavali objasniti kako nemamo do kraja razrađen sustav za zaštitu od poplava, pa se pojedinačna odgovornost ne može niti ustanoviti u sveopćoj zapuštenosti i neizgrađenosti sustava. 

Oglasili su se i stručnjaci za bujice i eroziju - u moru različitih tumačenja o ovim pitanjima ponudili su stručna objašnjenja, pa i rješenje za budućnost. Profesori Šumarskog fakulteta u Beogradu su 21. svibnja iznijeli kako su najnovije poplave u Srbiji bile neizbježne, s obzirom na količinu padalina, ali je šteta mogla biti znatno manja da su primijenjene preventivne mjere zaštite. Kao najveće probleme naveli su loše zakone, neprihvatljivo male sume novca koje država izdvaja za zaštitu od bujica i erozije i decenijsko zanemarivanje te oblasti, ruinirana vodoprivredna poduzeća s problemima u vlasničkim odnosima. Ukazali su i na neodgovornost stanovništva koje gradi kuće na plavnim područjima i baca ogromne količine smeća u bujične tokove. 

Konkretno, između ostaloga, naveli su kako na 75 posto teritorija Srbije postoje problemi s erozijom i da postoji 11.500 bujičnih tokova, da se za zaštitu od bujica i erozija izdvaja tek 300.000 eura, što je gotovo zanemarivo, da je neophodno ukinuti lošu odredbu Zakona o vodama kojom je država prenijela odgovornost na lokalne samouprave da se bave zaštitom od bujica i vratiti to u republičku nadležnost, da se mora uvesti oštra kaznena politika za bacanje smeća u priobalje i u vodene tokove, da su slijevovi rijeka neuređeni a vodoprivredna poduzeća u potpunom rasulu, da se ne smiju graditi kuće u zoni plavnih korita... I još mnogo toga.

Nesumnjivo Srbija ima stručnjake za bujice i oni znaju što su uzroci i što treba činiti. Ostaje samo pitanje - ima li ih tko čuti? 

Imajući u vidu da je šteta od poplava procijenjena na milijardu eura, morali bi ih ne samo čuti, nego i poslušati. I postupati i po zakonitostima struke, a ne samo dnevne politike. 

J. D.