Kolumne

»Skupštinska većina je stabilna«, ponavljaju već dulje vrijeme nositelji vlasti u AP Vojvodini - prvenstveno Demokratska stranka - dok se ista ta skupštinska većina polagano, ali neumitno osipa. Nakon što su je napustila još dvojica zastupnika, Demokratska stranka u Skupštini Vojvodine ima 48 zastupnika, od 59 njih nakon izbora 2012. godine, a vladajuća većina, koju uz DS čine još Savez vojvođanskih Mađara i Liga socijaldemokrata Vojvodine, sada ima ukupno 65 od 120 zastupnika. 

Kakve će posljedice izbor Bojana Pajtića za novog predsjednika DS-a, koji je sa 1461 glasom pobijedio Dragana Đilasa, za kojeg je glasovalo 1277 delegata, imati na daljnja događanja u toj stranci, a i na vlast u Vojvodini, sada je veliko pitanje.  

Pajtić je poručio nakon pobjede kako će svu svoju energiju, znanje i iskustvo usmjeriti da DS bude jača, da će dati svoj maksimum da se formira vlada u sjeni i dodao kako su se svi oni koji su nadali da će se stranka posle ovoga cijepati grdno prevarili. No, nije poznato na čemu Pajtić temelji svoj optimizam i vjeru u jedinstvo stranke, koja je istina uvijek imala najveću podršku u Vojvodini (i u Beogradu), ali nikada (kao niti druge velike parlamentarne stranke) nije imala predsjednika iz Vojvodine, a izbori u stranci su jasno pokazali kako se stranka, barem po pitanju predsjednika, podijelila na dva tabora.

Za razliku od većine analitičara koji ocjenjuju kako će njegov izbor za predsjednika DS-a imati posljedice i na događanja u Vojvodini, Pajtić tvrdi kako ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza između onoga što se događa u DS-u i onoga što čini parlamentarnu većinu u Vojvodini. Još jednom je ponovio kako je većina stabilna, te se pozvao na integritet ljudi iz LSV-a, kojeg je DS 2008. i 2012. »primio u vlast«, iako za tim nisu imali potrebe. Hoće li LSV to cijeniti, ili će iskoristiti trenutak za vlastito jačanje pozicija isto kao i bilo koja druga stranka? Vjerojatnije je ovo posljednje. 

Delegati DS-a usvojili su na izbornoj skupštini i Deklaraciju DS-a o političkoj odgovornosti, u kojoj se među ostalim ističe: »Vapaj za socijalnom pravdom stotina tisuća siromašnih, nezaposlenih i očajnih ljudi postaje sve glasniji i obvezuje DS, kao stranku socijaldemokratske orijentacije, na udruživanje sa svim bliskim strankama i organizacijama i angažiranje u borbi za pravedniju preraspodjelu društvenog bogatstva, za uklanjanje enormnih razlika između svijeta bogatih i siromašnih, između svijeta rada i svijeta kapitala«, navodi se u tekstu.

Velika stranka, velike riječi - integritet, odgovornost, veličina, jedinstvo, socijalna pravda...

Nikad nije kasno za povratak na pravi put, kaže se, a s kojeg je, čini se, DS zalutala. Postavlja se ipak pitanje mogu li se ljudi mijenjati, mogu li isti ljudi voditi drugačiju politiku, nego što su je vodili onda kada su bili najmoćniji, mogu li na prvo mjesto staviti opći i javni interes, a ne vlastiti, privatni? Mogu li  politička odgovornost i socijalna pravda postati termini koji će se vezivati uz »žute« namjesto korumpiranosti, bahatosti, lopovluka.

Sadašnji premijer Aleksandar Vučić, iz protivničkog političkog tabora, već dulje vrijeme tvrdi i pokušava dokazati kako se ljudi mogu mijenjati - i to nabolje. Uporno ponavlja kako je griješio i kako je uvijek spreman priznati pogrešku i mijenjati se. No i dalje mu mnogi ne vjeruju. 

I Pajtić smatra kako se DS treba pogledati u zrcalo, priznaje da je bilo onih koji su zloupotrebljavali vlast i spreman je za to ispričati se građanima. Hoće li mu građani vjerovati? Vjerojatno kao i Vučiću, ako riječi i rečenice koje izgovaraju budu pratila i djela i kada oni koji su zloupotrebljavali ili sada zloupotrebljavaju vlast budu za to i odgovarali.

J. D.