Intervju

Hrvatsko prosvjetno društvo »Matija Gubec« iz Rume održalo je u subotu 7. lipnja u Velikoj dvorani Kulturnog centra u Rumi redoviti godišnji koncert, koji je bio u znaku obilježavanja 111 godina postojanja društva, kao i 50 godina umjetničkog rada dirigenta i umjetničkog voditelja Velikog tamburaškog orkestra Josipa Jurce. Povodom obilježavanja tog jubileja razgovarali smo s umjetničkim voditeljem Velikog tamburaškog orkestra u Rumi Josipom Jurcom, koji je veći dio života proveo s tamburom, a također veliki dio sebe uložio u rad s djecom i učenju sviranja na tamburi. Ta su djeca danas članovi triju tamburaških orkestara u Rumi i jedni su od najuspješnijih u Vojvodini, u dosadašnjem višedecenijskom radu.

 

HR:  Kakav je bio vaš prvi susret s glazbom?

Prvi susret s glazbom bio je jako rano. Još kao četverogodišnji dječak počeo sam svirati harmoniku. Podučavala me je sestra od tetke i kako je tada nisam mogao držati na ramenima, harmonika je bila na stolu, a sestra ju je razvlačila. Sestra me je naučila i prvim notama, iako tada još nisam znao ni čitati ni pisati, tako da često kažem kako sam prvo naučio note, tek poslije slova. Kada sam krenuo u četvrti razred osnovne škole, zajedno sa Stjepkom Gutom, danas najboljim bijelim sviračem na svijetu, pokušali smo zajedno upisati Muzičku školu, međutim nisu nas primili jer po njihovu mišljenju nismo imali sluha. Tada su me roditelji dali na privatne sate glazbe, kod ruskih emigranata profesora Nikole i Tamare Krutikov, kod kojih sam išao nekih 5-6 godina, gdje sam dobio dobru osnovu za samoobrazovanje. Moja velika ljubav prema glazbi izrodila je i to da smo jako rano Stjepko Gut i ja napravili u jesen 1964. godine orkestar, kada smo zajedno počeli svirati na igrankama, koje su u to vrijeme bile najpopularniji i najmasovniji vid zabave. Pojavom električnih gitara i »Betlesa«  počinjem svirati gitaru. To je bilo vrijeme siromaštva, tako da nismo imali tehničku opremu, čak ni gramofon niti magnetofon, s kojih bismo mogli slušati glazbu. Nove pjesme naučili smo tako što smo išli u kino gdje se tada prikazivalo dosta glazbenih filmova.

 

Suzana Darabašić

 

Opširnije u tiskanom izdanju