Kolumne

Kažu kako su dobro uređene i sretne one zemlje u kojima građani niti ne znaju tko su im lideri, predsjednici, premijeri, ministri... Možda je to malo i pretjerivanje, ali zasigurno ima i neke istine u tome. Mi (i) po tom kriteriju ne spadamo u dobro uređene i sretne zemlje. Ako i ne želimo, svaki dan nas mediji bombardiraju jednim te istim, dobro poznatim likovima i pričama. Naravno da ćemo obratiti pozornost na to - što govori premijer, ili što govori predsjednik države - jer to su  ljudi koji vode ovu zemlju. Pa ipak, svaki dan po nekoliko puta slušati što je to premijer rekao, pa zatim komentare o tome kako je to rekao - je li sklopio ili nije sklopio ruke, je li bio nasmijan ili ozbiljan, previše je. Pogotovu ako rečenice koje slušamo iz dana u dan sve više nalikuju tek nekoj dimnoj zavjesi koja zamagljuje sve stvarne probleme koji opterećuju ovo društvo. 

Ne pomaže tu ni kabelska televizija, ni mnoštvo TV postaja. Svugdje manje-više ista priča, ista slika. U fokusu su isti akteri, a pravih pitanja i pravih odgovora je malo. Je li tome kriva cenzura ili autocenzura - ovih je dana također aktualna tema. Bez cenzure nema niti autocenzure, kažu jedni. Drugi kažu – nedostaje novinarske hrabrosti. U svakom slučaju, barem jednim dijelom je odgovornost za tabloidizaciju – u prijevodu zaglupljivanje, trivijalizacija i obesmišljavanje javnog života – i na samim medijima. Naime, teze o posvemašnjoj tabloidizaciji medija u Srbiji, nedavno je ocijenjeno, zahvatile su sada i cijelo društvo. No, to može biti i dobra vijest, sada se više ne može dalje. Ako su tabloidizacija, traganje za senzacijama, vulgarnost i bizarne priče postali toliko očiti, stvari se (bar se nadamo) moraju mijenjati. 

Čudno li je onda da se u takvoj svopćoj tabloidizaciji, u pojedinim humorističnim programima poput Državnog posla ili 24 minuta sa Zoranom Kesićem, mogu, zaodjevene u dobar humor, više čuti ozbiljnije analize i sagledavanje stvarnosti, nego li u tzv. ozbiljnim emisijima? U susret ljetu zato donosimo od ovog broja prikaze vrlo kvalitetnih i uspješnih humorističnih serijala na domaćim televizijama. 

Kako je to pjevala Josipa Lisac »i u mraku katkad nikne divan cvijet«... 

A u prilog otvaranju tabu tema u Srbiji donosimo priču o »neispričanim pričama«. Priču o projektu jedne nevladine udruge koja nastoji premostiti jaz između nedostupnosti informacija koje govore o različitim kršenjima ljudskih prava u Vojvodini i nezainteresiranosti medija za ove teme. S jednom opaskom, veliki dio tih priča je ispričan na stranicama knjige Marka Kljajića »Kako je umirao moj narod«, zatim na stranicama našeg tjednika i časopisu prognanih Hrvata Zov Srijema. Međutim, nije ih imao tko čuti. Upravo je zato vrijednost ovoga projekta veća jer dolazi iz većinskog naroda i ima za cilj ove priče, s margina, staviti u fokus šire javnosti, kako bi sjećanje na ove događaje iz bliske prošlosti pripadnici hrvatskog naroda mogli podijeliti s većinskim narodom s kojim su dijelili ili i danas dijele prošlost, sadašnjost i budućnost. 

J. D.