Intervju

U prvoj polovici 2015. godine orijentacijska cijena za kukuruz je bila na nivou oko 170 američkih dolara po toni, za pšenicu približno 220 dolara  i za soju oko 400 dolara po toni* Ne mora se odnos prema pšenici mjeriti samo potporom putem poticaja, već prije svega uređenjem tržišta pšenice. Pšenica bi se morala razvrstavati po kvalitetnim grupama prilikom prijema u silose. 

 

 

 

Nikada bolji rod kukuruza. Šećerna repa je na njivama iako smo već u polovici siječnja. Okončana je sjetva pšenice, ali posijanih površina ima manje. Osnovne su to karakteristike poljoprivredne proizvodnje ove jeseni i zime. Jesu li u tim uvjetima cijene osnovnih poljoprivrednih proizvoda očekivane, kakva se cijene očekuju ove godine i koliko na tržište u Srbiji utjecaja imaju globalna kretanja, neka su od pitanja koja smo postavili Žarku Galetinu, direktoru Produktne burze u Novom Sadu. 

 

HR: Trenutačno je na Produktnoj burzi u Novom Sadu cijena kukuruza oko 14,7 dinara, a pšenice nešto ispod 22 dinara. Jesu li to, s obzirom na ovogodišnji rod kod nas i u svijetu, očekivane cijene i kakva je cjenovna projekcija za početak ove godine za pšenicu, kukuruz i soju?

 

Generalni okvir za ekonomsku 2014./15. godinu s aspekta opskrbljenosti tržišta i raspoloživosti osnovnih primarnih poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu je veoma povoljan. Pšenica, kukuruz i soja bilježe povijesno apsolutne rekorde po ukupnim prinosima. S druge strane, ova okolnost utječe na tržište u pravcu smanjenja cijena, jer sasvim je razumljivo da u uvjetima veće ponude imamo nižu cijenu i obratno. Da slika tržišne realnosti kod nas bude potpuna, svakako moramo uvažiti i bilansnu sliku domaćeg tržišta. Ona sasvim sliči događanjima na širem, regionalnom, odnosno svjetskom tržištu. Dakle, jedna sasvim uravnotežena bilansna situacija u Srbiji, koja svoju osnovnu karakteristiku »povlači« iz činjenice da je proizvodna 2014. godina dala jedan prosječan prinos pšenice i suncokreta, odnosno rekordan prinos kukuruza i soje. Kada se sagledaju sve ove činjenice, tada ni podaci o aktualnim cijenama žitarica i uljarica na Produktnoj burzi nisu iznenađenje. U svjetlu upravo navedenih podataka koji ukazuju na stabilnost bilansa na svim nivoima, tržište se ponaša relativno predvidivo s uobičajenim sezonskim cjenovnim pomjeranjima. Upravo takvu situaciju i prvi cjenovni pik na tržištu pšenice smo predviđali za kraj kalendarske godine i on se i dogodio, doduše nešto ranije, u studenome, ali ne i neočekivano. S druge strane, cijena kukuruza se postepeno, s blagom tendencijom rasta, prilagođava cijenama na referentnim svjetskim burzama i komercijalnim tržištima. Soja, iako ne u mjeri kao prethodnih godina, i dalje opravdava svoj dobar tržišni status i epitet profitabilne kulture. Što se tiče prognoza za narednu godinu, nju moramo podijeliti u dva dijela. Prva polovica 2015. godine će bez sumnje biti razdoblje stabilnih cijena na nivou srednje visokih cijena, što bi uz neka već pomenuta sezonska pomjeranja značilo da bi neka orijentacijska cijena za kukuruz bila na nivou oko 170 američkih dolara po toni, za pšenicu približno 220 dolara i za soju oko 400 dolara po toni. Ova procjena se mora uzeti s rezervom s obzirom na to da je u posljednjih nekoliko godina prisutno mnogo, do skoro neprimjećenih i takoreći neutjecajnih čimbenika, koji postaju sve prisutniji i sve bitnije utječu na cijene i tržište uopće. Što se tiče procjena za drugu polovicu 2015. godine one će u najvećoj mjeri ovisiti od prinosa ovih kultura. Ono što je izvjesno jeste da se neće prenijeti bilansna dubioza iz prethodne ekonomske godine, naprotiv, u novu ekonomsku 2015./16. godinu i svijet, ali i naše tržište će ući s realativno velikim prijelaznim zalihama što će svakako u startu relaksirati tržište u smislu eliminiranja potencijalne bojazni o nedostatku roba za zadovoljenje tražnje. Međutim, ukoliko se ipak dogodi jedna loša ekonomska godina s aspekta ukupnih prinosa, druga polovica godine bi mogla nagovijestiti nešto veće cijene u odnosu na proteklu, 2014. godinu.

 

HR: Ove godine pšenice je posijano manje, a u nekim regijama pod ozimom pšenicom manja je površina i za 30 posto. Kakve su procjene za naredne godine, hoće li se proizvodnja pšenice svesti samo na one površine koje se moraju zasijati radi plodoreda?

 

Procjene su da je pšenice kod nas u 2014. godini posijano oko 513.000 hektara, što je za oko 10 posto manja površina nego prethodne ekonomske godine. Dva su osnovna razloga koji su doveli do ovakvog smanjenja površina. Prvi razlog se krije u činjenici da poljoprivredni proizvođači nisu bili zadovoljni cijenom pšenice u periodu kada je bio optimalni rok za sjetvu i na taj način su »kaznili« ovu kulturu manjim površinama. S druge strane, kasna berba kukuruza onemogućila je sjetvu na površinama koje su bile pod kukuruzom. Međutim, mislim da je suštinski razlog ovakve situacije s pšenicom u jednom generalno lošem sustavnom pristupu pšenici kao strateškoj robi. Kada to kažem, mislim prije svega na odnos države koji bi morao biti aktivniji. Ne mora se odnos prema pšenici mjeriti samo potporom putem poticaja, već prije svega uređenjem tržišta pšenice. Pšenica bi se morala razvrstavati po kvalitetnim grupama prilikom prijema u silose. Danas imamo situaciju da pšenica koja se nalazi u SRPS kvalitetu bude i pšenica s veoma dobrom tehnološkom kvalitetom, ali i ona koja je praktički u rangu stočne pšenice. Dokle god se taj problem ne riješi, proizvođač pšenice neće studiozno prići gajenju visokokvalitetne pšenice koja na stranom tržištu ima i veću cijenu, ali koja i zahtjeva bolju agrotehniku. Sve dotle pšenica će se sve češće prepoznavati kao međukultura zbog plodoreda poznatog kod paora kao »odmaranje zemlje«, što samo po sebi podrazumijeva neadekvatan pristup proizvodnji.

 

HR: Koliko na cijene poljoprivrednih proizvoda kod nas utječu svjetske cijene i jesu li  proizvođači postali svjesni da tu sudbinu mora dijeliti i naša proizvodnja?

 

Korelacija cijena na našem i svjetskom tržištu više je nego jasna. Srbija kao respektabilni izvoznik kukuruza pa i sve značajniji izvoznik pšenice ne može biti izolirana od događanja na međunarodnim tržištima. Da biste bili konkurentni na svjetskoj tržnici, cijena vaše robe mora korenspondirati sa svetskim cijenama, to je jasno. Ponekad međutim takozvani »domaći faktori« na kratak rok mogu utjecati da naše cijene odstupaju od međunarodnih, ali to ne traje dugo i vrlo brzo se srpsko tržište kao djelić mozaika svjetskog tržišta uklapa u opću cjenovnu situaciju u regiji i šire. Produktna burza kao svoju misiju, između ostalog, ima upravo zadaću da edukacijom proizvođača proširi vidike i osposobi proizvođače da praćenjem domaćih i svjetskih tržišta sami mogu definirati svoju tržišnu strategiju.

 

HR: Gledano nekoliko godina unaprijed, hoće li trend pada cijena poljoprivrednih proizvoda na svjetskoj razini biti nastavljen?

 

Ne bih se složio da je na sceni trend pada cijena poljoprivrednih proizvoda. Naprotiv, vrijeme ekstremno niskih cijena je definitivno za nama. Zaboravili smo već period kada je bez obzira na visinu prinosa (čitaj – ponudu) cijena pšenice ili kukuruza bila ispod 100 dolara za tonu, a do 2007. godine, kada se dogodio prvi od tri cjenovna udara na svjetskom tržištu, to je bila redovita pojava. Dakle, opći nivo cijena je pomjeren kompletno na jedan viši nivo. Kao što smo već pomenuli 2014. godina je godina rekordnih svjetskih prinosa pšenice, kukuruza i soje, a cijena pšenice je recimo u jeku žetve ( kada je cijena po pravilu najniža) iznosila oko 180 dolara za tonu, a kukuruza u vrijeme berbe oko 140 dolara za tonu. Naravno, u ovisnosti od godine do godine cijena će na ovim višim nivoima varirati sukladno s odnosima na relaciji ponude i potražnje i ona može biti manja ili veća i na kratak rok može se imati privid o trendu pada cijene, ali generalni dugoročni trend cijena na tržištu hrane neće imati silaznu liniju.

 

HR: Nekada su poljoprivredna kućanstva mogla živjeti od »maksima« zemlje, danas je za to potrebno puno više. Znači li to da će opstati i ostati samo veliki proizvođači koji će jednostavno progutati one male? Imaju li u nekoj proizvodnji i ti mali šansu opstati?

 

Tradicionalno ratarenje prisutno kod jednog broja naših proizvođača okrenutih relativno ekstenzivnoj proizvodnji svakako ne donosi zaradu, pogotovo ne na manjim površinama. Neke poljoprivredne kulture daju zaradu uglavnom kada se siju na većim površinama. To je jednostavno logika takozvane »ekonomije obima« koja nije isplativa za proizvodnju na manjim površinama. To je posebice karakteristično za pšenicu i ostala strna žita. Preporuka proizvođačima koji imaju manje posjede jeste da se, što je više moguće, okrenu intenzivnoj proizvodnji. Država tu mora biti jasna kroz svoju agrarnu politiku i mora pomoći manje proizvođače kroz poticajnu politiku da se okrenu profitabilnoj proizvodnji na manjim površinama. Svakako da se tu, između ostalog, misli na organsku proizvodnju, plasteničku proizvodnju, povrtarstvo...

 

HR: Kada se u medijima govori o otvaranjima poglavlja vezanim za pregovore za pristupanje Europskoj uniji uvijek prednost dobivaju pravosuđe, pitanje Kosova i neke druge teme, ali se nekako o poljoprivredi manje govori, barem u najširoj javnosti. Što naš agrar očekuje tijekom procesa pridruživanja i priprema za ulazak u EU?

 

Poljoprivreda je veliki dio ispregovarala po poglavljima koja su se odnosila na nju. Ono što je za nas najbitnije u vezi tih pregovora jeste što je izvjesno otvaranje mogućnosti korišćenja pretpristupnih fondova iz IPARD programa. Institucionalne predradnje se u velikoj mjeri već završavaju kako bi ova sredstva bila operativna. Naravno, aktualnost drugih političkih pitanja stavila je u sjenu poljoprivredu, ali zar je to prvi puta da se poljoprivreda, iako najzdraviji dio našeg realnog gospodarstva, stavi u drugi plan, pa makar i medijski.

 

 

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević

 

Opširnije u tiskanom izdanju