Sport i zabava

Jovana Tančik, rukometašica iz Sonte

Sitna ali dinamitna

 

Jedna od najmlađih, ali i najubojitijih rukometašica iz prve ekipe RK Sonta, učenica 1. razreda Gimnazije Nikola Tesla u Apatinu, uvijek nasmijana Jovana Tančik, rođena je u prosincu 1999. godine. Odrasla je u pravoj sportskoj obitelji. Otac Tihomir bio je jedan od vrlo zapaženih nogometaša sonćanskog Dinama, golgeter i ljubimac publike, a majka Ivana trenirala je nogomet i atletiku, danas je član Upravnog odbora RK Sonta. Od osnovnoškolske dobi natjecala se u disciplinama trčanja i skokova. Godinu dana stariji brat Filip je od malih nogu do 7. razreda bio polaznik Dinamove nogometne škole, a tada je odustao i posvetio se računalu.

 

Prvi sport bio joj je nogomet

 

Jovana je odmalena nastrojena sportski, nastavila je obiteljsku tradiciju. Skupa s bratom i društvom iz susjedstva vrlo rano je počela »pikati« loptu. Na užas majke Ivane oderana koljena su bila maltene svakodnevna pojava. »Vrlo rano sam spoznala čari sporta i skupa s bratom upisala sam se u Dinamovu nogometnu školu. Nisu me, poput većine ostalih djevojčica, privlačili ni rukomet, ni odbojka. Tu ljubav prema ovom tipično muškom sportu usadio mi je otac, a potpuno razvio voditelj škole i trener Goran Matić, koji je s puno volje i duha radio s nama. Nogomet je treniralo još nekoliko djevojčica iz mojih generacija, a uzor nam je bila Sanja Vidaković, koja je tada i igrala u pravom ženskom nogometnom klubu. Kako sam bila dosta svojeglava, zbog jedne, ne znam već ni sama koje meni nemile situacije od nogometa sam i ja odustala«, kaže Jovana.

 

Umjesto nogometa okrenula se rukometu

 

Igrom slučaja postala je odlična rukometašica. »Trenirala sam redovito, bila vrlo uporna i marljiva, jer sam naučila i od roditelja i od trenera Matića da bez sustavnoga rada nema ni uspjeha. Darovitost sama po sebi nikada nije bila dovoljna za neki veći napredak, nego je samo dobar temelj za uporan rad koji će i donijeti uspjehe. Ubrzo poslije napuštanja nogometa, Matić, trener novoformirane ženske ekipe RK Sonta, pozvao me je u klub. Poslije razgovora s roditeljima, koji su izbor ostavili meni, uz njihovu punu podršku započela sam s treniranjem rukometa. Trener je poznavao moj sportski duh, a i ja sam se novom sportu prilagodila puno brže nego sam očekivala. Brzo sam zavoljela rukomet i sada mi je pomalo žao što se puno ranije nisam priključila školskoj rukometnoj sekciji«, kaže Jovana. Dolaskom u klub vraća se i starim navikama. Iako je tada bila najmlađa i tjelesno najsitnija, na treninzima je radila i na utakmicama igrala žestoko, nije se plašila duela sa tjelesno puno jačim protivnicama. Kao najmlađa, u početku je imala manju minutažu, a danas je standardna prvotimka. Ukoliko znamo da će tek u prosincu napuniti 16 godina, moramo priznati da je postigla puno, a po riječima trenera Matića mogla bi i više. Možda je to i privid, možda je riječ o genima.

 

 

Ivan Andrašić 

 

Opširnije u tiskanom izdanju