Kolumne

Najvažniji skup Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata održan je protekloga vikenda pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović. Zajednica je održala redovitu skupštinu i izabrala novo vodstvo, održana je kulturna manifestacija Dani srijemske kulture i obilježena dvadeseta godišnjica izlaska glasila Zov Srijema. O svemu tome piše naš nekadašnji redoviti, a sada, još uvijek naš, ali tek povremeni dopisnik Zlatko Žužić i glavni urednik spomenutog glasila od 2002. godine. Čestitamo izabranima, čestitamo na obljetnici, i žao nam je što naš kolega ne može više, zbog obveza na radnom mjestu, redovito pisati za tjednik o događanjima u Hrvatskoj, osobito o srijemskim Hrvatima koji su svoj zavičaj morali, ne svojom voljom, napustiti. 

Podsjetilo nas je to i na jednu našu staru rubriku za koju je pisao Zlatko Žužić. Rubrika se zvala Svjedočenja, a u njoj smo objavili priče nekadašnjih stanovnika Beške, Gibarca, Golubinaca, Hrtkovaca, Kukujevaca, Nikinaca, Slankamena, Petrovaradina i Srijemske Mitrovice, a danas stanovnika sela i gradova diljem Hrvatske. Svjedočenja su objavljivana 2007. i 2008. godine i sve je to sačuvano i arhivirano na stranicama Hrvatske riječi – dostupno i u arhivi na web stranicama. Na tu rubriku podsjetili smo se i nedavno na predstavljanju projekta Nepodobni građani Vojvođanskog građanskog centra. Dobro je to što i udruge koje nisu manjinske pokušavaju podsjetiti na sve ono što je rat ostavio za sobom ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini već i u Srbiji, to jest Vojvodini. Zašto je važno i zašto podsjećamo i na Svjedočenja objavljenja u našemu listu? Kažu stručnjaci, treba prvo ovladati prošlošću kako bi se moglo krenuti dalje. Mnogi pak danas ponavljaju frazu – ostavimo povijest povjesničarima. Međutim problem je u tome što povijesni događaji ne »žive« samo u knjigama i udžbenicima već žive i u sjećanjima ljudi. A ta sjećanja oblikuju i političku kulturu i utječu na građansko povjerenje. A bez povjerenja nema stabilnog demokratskog poretka. E sada, kad su ta sjećanja različita kako graditi povjerenje ako se o njima ne govori, ne piše i ako ne postanu dio zajedničke kulture sjećanja. Svjedoci smo bili da je manipulacija prošlošću imala veliku ulogu u pripremi rata. Danas pak vidimo da svaka izjava koja se tiče prošlosti može oživjeti i podgrijati stare sukobe. Svjedoci smo i da u kulturi sjećanja većine nema baš puno mjesta niti senzibiliteta za sjećanja manjina. Ona kao da ne postoje. Zato su važna svjedočenja i zato je važno podsjećanje. Jer iako su danas sjećanja manjina potisnuta iz javnog diskursa ne smijemo ih prepustiti zaboravu. Ona su sačuvana, a možda će jednog dana postati i dijelom zajedničkog sjećanja. 

J. D.