Razdijeljena grana treba spoznati istinu
Otvoreno pismo istaknutih dužnosnika i pojedinaca iz hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini, kojim se od državnih tijela Srbije i Hrvatske traži zaštita zbog umjetnog dijeljenja bunjevačkih Hrvata, tema je o kojoj će se izgleda još dugo govoriti i raspravljati. Trojica su potpisnika ovog pisma iz Sombora. To su predsjednik somborske podružnice DSHV-a i potpredsjednik HNV-a Mata Matarić, župnik župe svetog Križa i svetog Nikole Tavelića te predsjednik Organizacijskog odbora Festivala hrvatskih duhovnih pjesama HosanaFest dr. Marinko Stantić i urednik lista »Miroljub« Alojzije Firanj.
U želji da saznamo kakva su reagiranja u Somboru, odakle je i potekla tužba Udruge građana »Bunjevačko kolo« koja sudski traži zabranu korištenja bunjevačkog imena onim pripadnicima bunjevačke subetničke skupine koji se smatraju integralnim dijelom hrvatskoga naroda, razgovarali smo s dvojicom potpisnika otvorenog pisma, Matom Matarićem i dr. Marinkom Stantićem.
Više ne smijemo šutjeti
Rad na denacionalizaciji dijela hrvatske nacionalne manjine započet je još za vrijeme režimaSlobodana Miloševića i uz povremena zatišja nastavljen je sve do danas kada je došlo do kulminacije i kada je trebalo »udariti šakom o stol«. Je li reakcija bunjevačkih Hrvata okasnila, ili je trebalo ranije oštro reagirati, pitali smo Matu Matarića.
»Osnovni cilj ovoga pisma bio je upozoriti dužnosnike Republike Hrvatske i Republike Srbije, od predsjednika Borisa Tadića do predstavnika Srpske akademije nauka i umetnosti. Svi su upozoreni, a mi više ne smijemo šutjeti, jer naša bi šutnja odobravala postupke prije svega vlasti u Beogradu, a to se reflektira i na vlasti u pokrajini i na lokalnoj razini. Postignut je pun efekt, iako se slažem da je malo zakasnila ta naša akcija, ali to ranije nismo mogli odraditi jer nismo mogli predvidjeti daljnje ponašanje prije svega Ministarstva za ljudska i manjinska prava Republike Srbije«, kaže Matarić.
Srbijanski i hrvatski predsjednici Boris Tadić i Ivo Josipović u svojih su nekoliko susreta obećali punu potporu hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Vojvodini, ali reagiranje na otvoreno pismo je izostalo, iako je upućeno i na njihove adrese. Iako nisu izostala reagiranja zavičajnih hrvatskih udruga iz Zagreba i kulturnih institucija Republike Hrvatske, čiji su predstavnici zatražili zaštitu nacionalnih prava Hrvata u Vojvodini, sama se matična država, kao niti Republika Srbija, nije oglasila.
»Matična država ima niz problema unutar svojih granica i nije moment da ih i mi opterećujemo ovim problemom, ali je istina da su oba predsjednika dala punu potporu razvoju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kao mostu između dviju država, a u dobrosusjedskim odnosima takve će države moći ući u Europsku Uniju«, ističe Matarić te dodaje: »Istina je da je predsjednik Tadić rekao kako mu manjina koja se zove samo bunjevačka nije poznata kao važan faktor u nacionalnim zajednicama Vojvodine. Oni po Ustavu imaju pravo formirati se kao nacionalna zajednica, kao manjina, međutim on je u Bačkom Monoštoru rekao kako takvu delegaciju neće primiti u službeni posjet dok je on predsjednik.«
Hrvati se smatraju manje važnima
Po mišljenju Mate Matarića, tužba koju je podnijela Udruga građana »Bunjevačko kolo« iz Sombora nije neki veliki problem, ali nije bila niti potrebna. Sve se moglo riješiti jednostavnije – dogovorom.
»Tražio sam od UG 'Bunjevačko kolo' iz Sombora da pročitam ovu tužbu koja je do sada neriješena, a u kojoj se traži zabrana korištenje imena HKC 'Bunjevačko kolo' iz Subotice, jer je već ta udruga, kao, registrirana u Agenciji za privredne registre u Beogradu, pod imenom UG 'Bunjevačko kolo' iz Sombora. Po mom mišljenju to nije neki problem, to će riješiti Agencija za privredne registre jer HKC 'Bunjevačko kolo' iz Subotice ima prefiks »hrvatski«, što ovi iz Sombora nemaju. Smatram da nije bilo vrijeme za ovakve tužbe već se to moglo u dogovoru riješiti. U susretima s tim ljudima, ja osobno ne vidim da oni nama u Somboru namjeravaju zabraniti da u Hrvatskom domu igramo i pjevamo bunjevački, jer mi smo Bunjevci, ali isto tako smo i grana hrvatskog naroda, što uvijek spominjemo prigodom naših nastupa.«
Matarić smatra kako su lokalne vlasti Sombora više naklonjene interesima novije nacionalne manjine. »U lokalnim vlastima Sombora na neki se način favoriziraju oni koji su se jučer pojavili kao nacionalna manjina, dok nas 'starije' manjine, kao što su Hrvati koji ovdje žive od XVII. stoljeća i ranije, smatraju manje važnim. Njihovo je mišljenje da nas koji smo ovdje 'od pamtivijeka' ne treba posebno stimulirati da artikuliramo svoje nacionalne interese.«
Reagiranja na otvoreno pismo bila su brojna i očekivana. Mata Matarić ima svoje mišljenje o reagiranjima, pa i o oštrim reagiranjima Demokratske zajednice Hrvata i Hrvatskog demokratskog foruma »Preporuke iz Lemeša.«
»Vođe ovih udruga su nekada bili čelnici DSHV-a i kao frakcionaška ekipa su smijenjeni. Od njih nismo ni očekivali bolje komentare. Ostale komentare i primjedbe na ovo pismo treba uzeti ozbiljno, a naročito komentare nacionalnih stranaka Srba u Subotici koje su se izjasnile da je naše otvoreno pismo praktički 'talasanje' mirnoga suživota na sjeveru Bačke. Smatramo da su trebali ranije reagirati, onda kada su oni koji sebe smatraju Bunjevcima nehrvatima podnijeli pritužbe na naš rad i na naše pravo da koristimo subetnikum Bunjevac. Jako je važno shvatiti tko nam daje primjedbe, jer ne dao Bog da nas podržavaju neki koji su nam oduvjek bili strani«, kaže Mata Matarić.
Vjerom prisvijestiti istinu
Župnik dviju župa na području Sombora dr. Marinko Stantić, kao jedan od potpisnika otvorenog pisma iz Sombora smatra kako je reakcija hrvatske zajednice bila potrebna i opravdana kako bi se tom gestom ukazalo na istinu.
»Otvoreno je pismo bilo potrebno upravo radi osvješćenja naših sunarodnjaka koji su pod raznim utjecajima izbjegli istinu i poveli se linijom manjeg otpora. Istina je ono što bi trebalo prisvijestiti svakom čovjeku i dozvoliti da se nesmatano živi bez straha. Vjerojatno je strah za svoj identitet poveo njih da se zaklone pod to uvećalo bunjevštine ili šokadije, kako bi zaštitili neki svoj identitet.«
Kod Hrvata koji pripadaju šokačkoj subetničkoj skupini, nametanje umjetne nacije – Šokac, nije uspjelo, odnosno nije uzelo toliko maha kao kod onih koji za sebe smatraju da su pripadnici bunjevačke nacionalne zajednice. Razlog tomu je vjera, kaže Marinko Stantić.
»Mislim da su naši Šokci na tlu Vojvodine privrženiji Bogu, a samim tim i svjesniji. Razlog može biti i to što su teritorijalno bliži matičnoj domovini, jer položaj mjesta u kojima žive Šokci je uz samu granicu s Hrvatskom, uz Dunav, ali prije svega u pitanju je vjera. Vjera nas uči da živimo u istini, zbog istine smo onda spremni podnijeti i poruge, a činjenica je da naši sunarodnjaci nisu jaki u vjeri i zbog toga idu linijom manjeg otpora.«
Rad na vlastitoj kvaliteti
Kao svećenik, Marinko Stantić se često susreće s onima koji tvrde da su samo Bunjevci. S njima često razgovara o ovoj aktualnoj temi.
»Ima otvorenih ljudi koji kažu kako su im se roditelji uvijek izjašnjavali Bunjevcima i smatraju da ne mogu biti Hrvati, jer se tako ne osjećaju. Naravno, uvijek ih pokušavam osvijestiti i objasniti raznim primjerima, pa i na primjerima drugih naroda, čak i Srbima.«
Osvješćivanje Bunjevaca nehrvata je moguće, ali prvo treba raditi na samom sebi, na kvaliteti projekata i pružiti istinu. Ali, po velečasnom Stantiću, nikoga ne treba prisiljavati.
»Vratit će se onda kad im damo pravu istinu, ali ako je netko tvrd u svojim stavovima – neka ga. Nikoga ne treba prisiljavati, jer 'koga silom tjeraš u crkvu taj Boga ne moli.' Moje je mišljenje, a i vjera me tomu uči da se moramo pokazati kvalitetom, a kada drugi uoči tu kvalitetu priklonit će se onoj struji kojoj ustvari pripada. Problem je u tome što mi sami ne radimo kvalitetno svoje projekte koje bismo trebali imati. Trebamo se udružiti i raditi na kvaliteti svih projekata, a kada ljudi vide kvalitetu naših sadržaja i sami će reći – to je to. To je to što je mene moja majka nekada učila, to je to što sam ja nekada imao. Pogledajmo naše prelo u Subotici, koje smo doveli do toga da se dijelimo u pojedine skupine unutar hrvatskog korpusa. Umjesto da smo stvorili jedinstvo, mi se dijelimo. Stotinu je prela po Subotici, a razlog je to što smo željeli ono kvalitetno prelo dići na razinu koja je bila preskupa za naše ljude i zato su se počela organizirati manja prela.«
Iz godine u godinu, u Somboru dolazi do problema prigodom organiziranja Dužionice. Pripadnici bunjevačke zajednice zahtijevaju da se prigodom misnog slavlja ne pjeva pjesma »Zdravo Djevo«, zbog stiha »Kraljice Hrvata«, dok vjernici Hrvati ne žele izbaciti tu pjesmu koja se tradicionalno pjeva na izlasku iz crkve prigodom Dužionice. Velečasni Stantić kaže kako ga ne bi čudilo da Bunjevci jednog dana zatraže da se misa govori na bunjevačkoj ikavici, ali da se on pita, kao svećenik ne bi dopustio da se od Dužionice pravi parada.
»U crkvu je svakome moguće doći i Dužionica je prije svega crkvena svečanost. Na misno slavlje prigodom Dužionice treba doći pristojno odjeven, bilo u nošnji ili u civilnom ruhu, ali s ciljem da se dođe zahvaliti Bogu za plodove žita, za kruh svagdašnji. A predstavnike, odnosno bandaša i bandašicu trebao bi birati svećenik na osnovi vjere. Onaj koji prinosi i zahvaljuje Bogu za nabrane plodove treba biti netko tko će se odabrati ne po naciji, već po vjeri. Svatko tko dođe iz krivih motiva odgovarat će pred Bogom, jer u crkvu se ne dolazi iz običaja, dosade, prakse ili nekih drugih razloga, već isključivo iz vjerskih motiva«, kaže velečasni Stantić.
Potrebna je potpora svih
Naši sugovornici ističu kako je u svakom slučaju potrebno dati potporu bunjevačkim Hrvatima, što su oni učinili i svojim potpisom u otvorenom pismu. Mata Matarić zaključuje: »Ovom akcijom, koja je naročito izražena u Subotici, umnogome se pridonosi učvršćivanju predožbe o Hrvatima kao negativnom činitelju u društvenim odnosima u Srbiji. Čak 62 posto pripadnika srpske nacionalnosti u Srbiji se izjasnilo da su im najveći neprijatelji Hrvati, a ta predožba se sada potencira raznim akcijama, pa i ovim tužbama. Stalni afirmativni odnos prema Bunjevcima nehrvatima u javnosti i promotivna potpora dijela srpske političke elite može imati za posljedicu daljnje jačanje straha u Hrvata i odbojnost većinskog naroda prema nama, te utjecati na nacionalno izjašnjavanje na predstojećem popisu stanovništva, što smatramo da je krajnji cilj ove akcije. Svi pripadnici hrvatske zajednice, bili oni Šokci, Bunjevci, Dalmatinci, Hercegovci i ostali, ovim su ugroženi i potrebna je potpora svih, a na popisu stanovništva, bez ikakvog straha od posljedica treba se izjasniti onim što su nam bili djedovi i očevi, onim što jesmo i što će nam biti i djeca – pripadnici hrvatskog naroda na ovim prostorima«, zaključuje Mata Matarić.
Zlatko Gorjanac