Kolumne

U ovome broju našeg tjednika donosimo dokument – segment Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, čijim se odredbama štiti i hrvatski jezik u Republici Srbiji. Nacrt Povelje je izrađen na Konferenciji lokalnih i regionalnih vlasti Europe, a usvojen je od od strane Komiteta ministara Savjeta Europe, kao konvencija 1992. godine, koja je na snagu stupila 1998. godine. 

Ovaj jezični vodič ukazuje na odredbe Povelje koje Republika Srbija mora primijeniti u odnosu na hrvatski jezik na putu pridruživanja Europskoj uniji. Ali! Vodič objavljujemo prije svega, zbog činjenice da ni ovaj europski ugovor, ali ni država u kojoj živimo, neće sačuvati naš hrvatski jezik, ako ga svakodnevno ne koristimo u svakoj prigodi. 

Nisam imao mogućnost pohađati ni jedan jedini sat nastave na hrvatskom jeziku. To što danas pišem na hrvatskom jeziku, jest ostvarenje mog truda i učenja, no, kada svakodnevno govorimo, taj čin komunikacije je umnogome brži od pisanja, tako da se i meni događa da pravim pogreške u verbalnom izražavanju spram pravopisa standardnog hrvatskog književnog jezika, ali hoću reći da se ne trebamo stidjeti tih pogrešaka, nego jednostavno učiti i nastojati govoriti hrvatski. Bolje je ponekad i pogriješiti u izražavanju, nego ne htjeti ili se plašiti govoriti materinskim jezikom. 

Često sam se osjećao nelagodno kada su u raznim prigodama razgovora na elektroničkim medijima, pojedini dužnosnici iz naše manjinske zajednice, izbjegavali govoriti materinjim jezikom, valjda zbog nelagode zbog mogućih pogrešaka u izražavanju. Nije ponižavajuće pogriješiti! Ponižavajuće je bilo to – što nismo imali mogućnosti učiti, obrazovati se na materinskom jeziku! 

No, danas imamo klince i klinceze i one malo starije, koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u pojedinim školama u Vojvodini, a treba reći kako je do ostvarivanja tog manjinskog prava došlo prije svega željom roditelja da im djeca pohađaju nastavu na materinskom jeziku, kada je Srbija u skladu preuzetih odredaba Povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima učinila takvo obrazovanje dostupnim, a da bi se takav vid nastave realizirao, jer je ovdje često dug put od zakona do provođenja istoga u praksi, veliki je doprinos dalo Hrvatsko nacionalno vijeće i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini.

Mogao sam izbjeći prilikom pisanja ovog teksta spominjanje HNV-a i DSHV-a. Naravno da postoje određene kritike glede njihovog rada i trebaju postojati, zbog boljitka naše zajednice. No, kao i uvijek, otkako je svita i vika, postoje i one neosnovane, iskonstruirane kritike, a zbog nečijih taština i volje za moći, a moje je pitanje dežurnim kritizerima: zar je tako teško reći i jedno – bravo! Za postignute rezultate. 

 

 

Z. S.