Kolumne

Nekada je bilo uobičajeno da se masovno nose ručni satovi. Više to nije slučaj, jer se točno vrijeme brzo može saznati pogledom na mobitel, kao i na ekran računala ili televizije. To je samo djelić mogućnosti koje nam pružaju novi mediji, uz mogućnost saznavanja o svijetu koji nas okružuje. Samo jednim »klikom« možemo saznati informaciju o tome što se događa na drugom kraju svijeta, ali je pitanje hoćemo li taj svijet uvijek putem medija i bolje upoznati i razumjeti.

Današnji mediji utječu na oblikovanje mišljenja i stajališta, dakle umnogome utječu na društvo, ali zato postoji i medijska pismenost koja omogućava političke odabire, shvaćanje političkog diskursa, ovladavanje kritičkim i kreativnim vještinama koje pomažu da se povežu složene ideje, identificiraju zablude, prepoznaju medijske manipulacije, te da se stalno postavljaju pitanja i prepoznaju pravi odgovori.

Jedan isti medijski sadržaj često se ne shvaća na isti način, a kako su mediji ljudski konstrukt, odgovornost za dugotrajne i neizravne efekte utjecaja medija snose naravno i novinari. Dakle, s jedne strane imamo poantu medijske pismenosti, koja jest prepoznavanje višeslojnosti medijskih sadržaja, a s druge strane, one koji proizvode te slojeve značenja.

Kako, primjerice, selektirati značenja poruka koje će korisnik medija prihvatiti kao istinita i važeća, u slučaju kada pojedini novinari, a koji se deklarativno zalažu za kvalitetno novinarstvo, podizanje medijske pismenosti i demokratizaciju društva, navode (neo)liberalizam kao anacionalni pojam, a nacionaliste, kao one koji prizivaju »nacošku« ideologiju. A valjda bi, tko već pokušava pisati o tome, trebao znati da (neo)liberalizam i nacionalizam nisu suprotstavljene političke ideologije. Ni u vrijeme Hobbesa, Lockea i Kanta, a ni sada. A zašto? Zbog toga što klasični liberalizam zagovara ideju o suverenosti naroda, jednostavno zagovara se stvaranje samostalne nacije-države, a ne treba puno pameti i konstatirati da današnji konzervativizam-nacionalizam ne dovodi u pitanje očuvanje neoliberalnog-demokratskog poretka i tradicionalne građanske vrijednosti!

Onda, u čemu je problem gospodo?

Evo, izmislim sad krilaticu – Bog i Englezi, i to već mnogima sigurno ne zvuči tako sumnjivo, ovdje i sada, kao postojeća krilatica – Bog i Hrvati. Stvar je inače jednostavna. Kao i uvijek. Samo što se do jednostavnosti teško stiže. Liberal Ante Starčević je tom krilaticom rekao kako nema drugog naroda ili vladara koji može biti suveren hrvatskom narodu osim samih Hrvata, a višeg statusa jest Bog. Eto. Jednostavno. No, kao što ima mnogo novinara koji pišu »tra-la-la«, tako je i mnogo više korisnika medijskih sadržaja kojima odgovara to »tra-la-la«. Tako stižemo i do pitanja kako do medijske pismenosti? 

Imajući u vidu da su mediji i polje ideološkog odmjeravanja, te glasova dominantnih i marginaliziranih, kao i da je medijska pismenost društveni proces koji obuhvaća mnoge dimenzije, interakciju s različitim tehnologijama, razvijanje medijske pismenosti zahtijeva raznovrsna disciplinarna znanja koja omogućavaju kritički pristup medijskim sredstvima i u pogledu kredibilnosti sadržaja i u pogledu kvalitete sadržaja. Pa tako i poznavanje značenja Starčevićeve krilatice.

Z. S.