Kolumne

Malo će tko osporiti da je u »verbalnom duelu« koji je vođen između premijera Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Srbije Aleksandra Vučića prvi djelovao pogubljeno, a drugi superiorno. Na niz nespretnih, bahatih i nepromišljenih izjava Milanovića, Vučić je odgovarao promišljeno i spretno sve vrijeme odavajući dojam ozbiljnosti i pomirljivosti. No, to je samo jedna strana medalje u ovom »ne znamo kome potrebnom verbalnom ratu«. Druga strana medalje su mediji. U Hrvatskoj mediji nisu izišli iz uobičajene kolotečine, s komentarima, kritikama, analizama i jedne i druge strane. U Srbiji su pak mediji čini se jedva dočekali da saspu gomilu uvreda i raznih teorija o tome »kakvi su to Hrvati«. U pojedinim medijima, onim jeftinim ali visokotiražnim, tzv. tabloidima, zavladala je prava pomama traženja i pronalaženja ustaša i ustaštva u svemu što je hrvatsko. U tome je prednjačio Informer, pa je na naslovnici od petka objavio fotomontažu s pola lika Milanovića i pola Pavelića i naslovom »Milanović Pavelić«. U samom broju nadnaslov »Ustaški napadi na Srbe na graničnom prijelazu Batrovci«. U vikend izdanju opet Milanović i naslov »Šah mat za ustašu«, a ispod toga nadnaslov »Šokantno holandski novinar raskrinkao Hrvate« i naslov »Sirijce drže u konc-logoru«. Uz to urednik Dragan J. Vučićević i autor vrlo gledane emisije na TV Pinku Teška reč objašnjava kako ne misli da su svi Hrvati ustaše, ali kaže »ogromna većina Hrvata danas jesu ustaše«. Nije pojasnio što pod tim misli, ali je obećao – nastavak slijedi. Treba reći i kako je Vučić u Dnevniku HRT-a rekao da on »hrvatski narod smatra poštenim« i da tabloidi ne govore u njegovo ime, jer on nad njima nema kontrolu. Možda i ne mora imati, ali činilo se kao da se utrkuju u tome da nasuprot Vučićeva stava o potrebi suradnje iznesu »pravu istinu« i dokažu kako se s Hrvatima »ne može«.   

Premda je teško shvatiti i još teže pokušati objasniti Milanovićeve neprimjerene opaske i poruke, osim u sklopu »predizbornog ludila«, još je teže shvatiti i objasniti da se u jednoj demokratskoj zemlji jedan cijeli narod (pa onda i dio tog naroda koji je nacionalna manjina u toj zemlji) može nazivati fašistima, ustašama, genocidnim itd., a da na to skoro pa nitko od intelektualne i demokratske javnosti i nadležnih tijela ne reagira i ne osudi ih ili procesuira (za govor mržnje na primjer). Činjenica je da nisu reagirali niti predstavnici hrvatskih institucija, osim što su izrazili uvjerenje da će »i ovo proći«. I proći će. Ali do kada i do koje nove prilike? 

J. D.