Kolumne

Tko dugo živi, vidi sve i svemu suprotno, kaže se. A tko je dugo prisutan u hrvatskoj zajednici aktivizmom, profesionalno, politički ili kako god drugačije, također je vidio »sve« i »svemu suprotno«. Vidio je ljude koji su bili autokrate, gluhi na kritike i bezobzirni prema oponentima kad su bili na »vlasti«, a postali su najveće »demokrate« kad više nisu na funkciji i ništa im više ne valja u hrvatskoj zajednici. Ljudi na funkcijama se mijenjaju, kao i njihov odnos prema zajednici kojoj pripadaju, ali ono što je bilo i ostaje konstantno su sukobi. Da ne bude zabune, sukobi su sastavni dio ljudskih odnosa i zajednica bez sukoba, koja pokušava uvijek i u svakoj prilici prikazati jedinstvo, u stvari je najranjivija i najslabija. A to pokazuju i sukobi u hrvatskoj zajednici koji su prečesto prenaglašeni, iracionalni, destruktivni – ne bira se ni sredstvo ni prilika da se »neprijatelj u vlastitim redovima«, ma tko to bio, oblati do te mjere da se i samoj zajednici nanosi šteta u sredini koja joj baš i nije naklonjena. U traženju odgovora na pitanje zašto je to tako, ponekad je dobro pročitati što o tome, ne o Hrvatima već o sukobima, kažu stručnjaci. »Neprijateljstvo mora dublje i nasilnije uznemiravati svijest što je veća sličnost među suprotstavljenim stranama...« kaže Lewis Coser. Naime, kaže Coser i drugi sociolozi, ljudi s puno toga zajedničkog često jedni drugima mogu nanijeti veće zlo nego što mogu potpuni stranci. Sa strancem s kojim nemamo ni zajedničkih osobina niti interesa, suočavamo se objektivno; svoju ličnost držimo podalje, a što više zajedničkog imamo s nekim to će sukob biti emotivniji i radikalniji.

Zašto se pozivati na Cosera, reći će vjerojatno ova ili ona sukobljena strana, kad »mi vrlo dobro znamo tko su i kakvi su oni – 'naši neprijatelji'«. Pa možda vrijedi pročitati, jer mnogo toga postaje jasnije, pa se i lakše podnosi. Za sukob u kojem neprijateljstvo nastaje ne samo zbog konkretnih razloga, nego i zbog socioloških razloga mržnje, Coser navodi kao tipičan primjer »otpadnika«.

»Tipičan primjer je način na koji otpadnik mrzi i na koji ga drugi mrze. Sjećanje na prethodno slaganje ima toliko jako dejstvo da je nova suprotnost beskrajno oštrija i žešća, nego što bi bila da u prošlosti uopće nije bilo odnosa.« U takvom do nedavno bliskom odnosu nema »poštovanja neprijatelja«, jer je neprijateljstvo nastalo na temeljima prethodne solidarnosti. Asocira to i na brojne primjere iz hrvatske zajednice, znate ono kad ljudi pitaju što se to dogodilo »pa bili su k’o prst i nokat«, a sada u najboljem slučaju okreću glavu jedni od drugih, a u gorem slučaju prosipaju uvrede, objede, tajno, javno, iza leđa i kroz medije ne pitajući se često za posljedice takvih postupaka za samu zajednicu u čije ime tvrde da govore. Ima li tomu kraja? Prema Coseru jedini lijek jačanja zajednice jest prihvaćanje sukoba. Bliskost stvara česte prilike za sukob, a ako pripadnici neke zajednice smatraju da je ta zajednica slaba nastojat će izbjeći sukob. A što se više sukob i neslaganja potiskuju kada jednom izbiju na površinu bit će tim radikalniji i nabijeni s više mržnje. 

Upravo zato sukobi se trebaju prihvatiti kao normalni i sastavni dio društvenih odnosa kako bi bili  kontrateg dubinskim i radikalnim sukobima koji razaraju zajednicu.  

J. D.