Aktualno

Nakon šoka i boli najbližih, kao i suosjećanja svake humane osobe za žrtve terorističkih napada prošloga petka u Parizu, uznemirenost i strah emocije su koje su preplavile veći dio Kontinenta. Tako ubuduće slanje djece u vrtić ili školu, odlazak u veliki tržni centar, na kocert, predstavu ili utakmicu, boravak na autobusnom ili želejezničkom kolodvoru, u zračnoj luci ili, jednostavno, u prometnoj ulici još dugo neće biti stvar obične svakodnevice nego prije svega strepnja za svoj i život(e) najbližih. A to je već pitanje učinkovitosti sustava – svakog ponaosob i svih skupa – sigurnosnih službi, prije svih.

Na žalost – kao i mnogo puta ranije: u Madridu, Londonu, Moskvi… – teroristima je napadima u Parizu upravo to i bio cilj: velikim brojem civilnih žrtava utjerati strah u kosti običnom građaninu i izazvati kod njega sumnju i nepovjerenje, ne samo prema svakom nepoznatom nego i prema svojim susjedima.

 

 

Nije nužno potrebno biti psiholog ili stručnjak za terorizam, pa pretpostaviti kako će iza nabrojanih primarnih osjećaja (bol, strah) vrlo brzo uslijediti i oni drugi, poput bijesa i mržnje, recimo. U svakodnevici bi to moglo značiti fokusiranje nekontroliranih izljeva frustracija na izbjeglice, muslimane ili rasno drugačije ljude u odnosu na većinsko stanovništvo Europe (požar u izbjegličkom kampu »Džungla« iste noći kada su se dogodili i teroristički napadi u Parizu možda i nije samo stvar vremenske koincidencije) što svakako pogoduje i ciljevima europskih (uključujući i ovdašnje) homofobnih, šovinističkih i neofašističkih organizacija. Koje su, i bez pariškog krvoprolića, pokazivale znake »pojačane vitalnosti«. Paralelno s time ne bi trebalo čuditi niti još ubrzaniji proces »zatvaranja društava« unutar granica svojih država, odnosno još na desetke, stotine i tisuće novih kilometara žičanih ograda koje će se – ukoliko noću budu osvijetljene – poput Kineskog zida vidjeti i s Mjeseca.

Nije nezamislivo niti to da će teroristički napadi u Parizu dodatno ubrzati revidiranje ideje Europske unije o slobodnom protoku ljudi, ideja i kapitala »za jednu trećinu« (bez ljudi), kao što su već sada pod sve jačim ispitom (i kritikom) ideje Angele Merkel da izbjeglice zapravo predstavljaju šansu Njemačke (i Europske unije), prije svega kada je riječ o zapošljavanju obrazovane (a jeftine) radne snage.

U tom slučaju Vjera i Nada – koju je i porukom da bi svaka župa u Europi trebala primiti (bar) jednu izbjegličku obitelj iskazao i papa Franjo – ustuknut će pred Sumnjom i Strahom, stvarajući tako još plodnije tlo za ciljeve onih koji su do sada mnogo puta dokazali da im je bolesna ideja iznad ljudskoga života.

Z. R.