Kolumne

Nakon više od devet godina sudskih cjenkanja država Srbija konačno je pristala isplatiti milijun dinara Stjepanu Oskomiću iz Kukujevaca zbog ubojstva roditelja mu Agice i Nikole u srpnju 1993. I ma koliko god iznos od po nepunih 4.200 eura za jednu smrt realno odslikavala devalvaciju života na ovim prostorima, na simboličnoj ravni cijena pravorijeka Prvog osnovnog suda u Beogradu mnogo je viša. Ne toliko zbog toga što se država od 2006. do danas brukala za svotu koja je niža od one koju čak i siromašnije lokalne samouprave izdvajaju za doček Nove godine koliko zbog činjenice da je ovo prvi slučaj isplaćivanja materijalne odštete za zločine nad Hrvatima u Vojvodini. Istina, tri godine kasnije počinitelji su i osuđeni za ova ubojstva, ali je pristankom na materijalnu nadoknadu štete država priznala da ubojstvo dvoje članova obitelji Oskomić nije tek slučaj za crnu kroniku nego da su u njezino ime devedesetih rađeni etnički motivirani zločini, čiji je cilj bio zastrašivanje i protjerivanje nacionalnomanjinske populacije, što je samo u slučaju Srijema za posljedicu imalo da je ovaj dio Vojvodine za nepunih pet godina ostao bez tridesetak tisuća Hrvata.

Za razliku od države, koja je preko istog tog Prvog osnovnog suda prije tri godine odbila tužbeni zahtjev Stjepana Oskomića (pod obrazloženjem da su protekli rokovi za podizanje takve tužbe, a koju je u ožujku ove godine oborio Apelacijski sud), Fond za humanitarno pravo – koji još od 2006. zastupa Oskomića u ovom procesu – još je jednom pokazao snagu, istrajnost i značaj nevladinog sektora u obrani interesa i dostojanstva građana Srbije. Podsjetimo, ova organizacija, još od svog osnutka 1992., kontinuirano se bavi slučajevima kršenja ljudskih prava i zločinima na ratom zahvaćenim područjima bivše Jugoslavije. Kao primjer za to svakako je jeziva snimka (iz 2005.) na kojoj pripadnici »Škorpiona« (jedinice MUP-a Srbije) ubijaju šestoricu golobradih bošnjačkih mladića iz Srebrenice. Za ovaj dio priče nije bez značaja niti uloga Fonda za humanitarno pravo u rasvjetljavanju zločina nad albanskim stanovništvom prilikom pronalaska hladnjače pune leševa kod Đerdapa (2001.) ili pak njegovo zalaganje za pokretanje istrage o ubojstvu 700 Bošnjaka u Zvorniku pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu (2007.).

Promotri li se, međutim, pažljivije posljednji pravorijek Prvog osnovnog suda jedan od zaključaka zacijelo bi mogao biti kako je materijalna nadoknada Stjepanu Oskomiću u svojoj suštini izuzetak koji ne potvrđuje pravilo. Etatizirano pravilo je, naime, odustajanje Prekršajnog suda u Novom Sadu od gonjenja pripadnika (zabranjenog!) Nacionalnog stroja zbog napada na sudionike antifašističke šetnje (2007.), odnosno izdašnost Vlade da nagradi siledžijstvo košarkaša Miladina Kovačevića tako što je (2009.), umjesto njega, američkom državljaninu Bryanu Steinhaureru platila odštetu od 900 tisuća. Dolara.

Z. R.