Kolumne

Tvrdnja da manjine dijele poteškoće svih stanovnika države čiji su državljani često se može čuti. I to je u velikoj mjeri istinita tvrdnja. Manjine ne žive u nekom zrakopraznom prostoru već uvijek u nekom konkretnom društvu, mjestu, susjedstvu... zajednici. Međutim, ipak ima i nekih razlika. Ima razlike recimo u tome što nitko u Srbiji neće reći za većinski narod da su svi fašisti, četnici, zločinci i ubojice dok dobacivanje Hrvatima da su svi (manje-više) sumnjivi na ustaštvo, fašistoidni, ustašoidni i tome slično može se čuti od najviših dužnosnika naše, domicilne, države i pročitati u utjecajnim, čitanim medijima svako malo. I što je još gore, nitko od srpske elite, intelektualaca, političara na to ne reagira u većini slučajeva. To se valjda smatra normalnim i uobičajenim načinom »čašćenja« cijelog jednog naroda. A kako su i Hrvati u Srbiji dio tog istog naroda ne tako davno u medijima su i pojedini pripadnici hrvatske manjine morali dokazivati i opravdavati sami sebe da nisu »ustaše«. Zato, tvrdim, nije isto biti pripadnik većine ili pripadnik manjine – pogotovu ne hrvatske manjine u Srbiji. 

Naravno, svakoga u Srbiji se dotiče i činjenica da vladavina zakona ne funkcionira kako bi to bilo normalno u jednoj demokratski ustrojenoj zemlji. Svakoga se dotiče činjenica da svaki peti građanin plaća porez na imovinu (kako su rekli na B92), da nekima isključuju struju poslije prvog neplaćenog računa dok drugi imaju milijunske dugove koji im se na koncu balade oproste i tako dalje i tako dalje. Ali, nepoštovanje zakona i bilateralnih sporazuma manjine dotiče dodatno. Tako su, na primjer, Srbija i Crna Gora s Hrvatskom zaključili Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj davne 2004. godine. Zakon o ratifikaciji ovoga Sporazuma pak proglašen je ukazom 2005. godine. U Članku  9. ovoga Sporazuma strane ugovornice su potpisale i ratificirale u svojim parlamentima da će omogućiti sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u donošenju odluka koje se odnose na njihova prava i položaj na lokalnom, pokrajinskom i republičkom nivou, omogućavajući osnivanje političkih stranaka i sudjelovanje u predstavničkim i izvršnim tijelima na način da će unutrašnjim zakonodavstvom osigurati – zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnom, pokrajinskom i republičkom nivou.

I dok je Hrvatska ispoštovala Sporazum, te Srbi u Hrvatskoj imaju tri garantirana zastupnička mjesta odnosno tri svoja zastupnika u Hrvatskom saboru dotle je u Srbiji ovaj Sporazum ostao mrtvo slovo na papiru, a hrvatska manjina bez svojega zastupnika na pokrajinskom i republičkom nivou. 

Na ovu činjenicu, nepoštivanje Sporazuma, često su upozoravali predstavnici hrvatske manjine u Srbiji, upozorili su nedavno i eurozastupnici kao i novi ministar vanjskih poslova Hrvatske. No, za sada malo tko se na to obazire, pogotovu ne oni koji bi to i trebali. Namjesto toga u Srbiji se vode beskonačne rasprave o tomu je li bolji multikulturalizam ili interkulturalizam što za manjine ne znači ništa. Dok se usuglase gledišta po ovome pitanju u Srbiji pojedinih manjina više neće ni biti, jer će asimilacija učiniti svoje. A da je i državna politika usmjerena prije na asimilaciju, a manje na integraciju manjina složili su se i predstavnici manjina na nedavno održanom skupu o političkoj zastupljenosti manjina u tijelima vlasti. 

 

J. D.