Kolumne

Kada se u srpskoj javnosti govori o manjinama i njihovim pravima, na različitim konferencijama, okruglim stolovima, tribinama govori se najčešće ili o različitim teorijskim konceptima (kao što je multikulturalnost, inerkulturalnost i tome slično) ili o pravnom okviru. Kada je riječ o pomenutim konceptima, vjerojatno da malo kojoj manjini oni išta znače. Kada je pak riječ o pravnom okviru, kaže se kako je on uglavnom dobar, ali da zahtijeva i određena unaprjeđenja (kažu predstavnici manjina) ili da je iznad najviših europskih standarda samo se treba dosljedno primjeniti (kažu predstavnici većine). Međutim, u široj javnosti se skoro nikada ne govori o dvije stvari – o financiranju i političkoj moći manjina i manjinskih isntitucija. A bez financija i političke moći sve postaje upitno: i funkcioniranje manjinske samouprave i jednakost. 

Naime, upravo je »politička volja«, odnosno politička moć, apostrofirana najčešće kao razlog zašto se manjinska prava koja proizlaze iz zakona i sporazuma ne poštuju. To je izgovoreno i na posljednjem skupu na kojem je bilo riječi o provođenju Sporazuma o manjinama kojeg su potpisale i ratificirale Srbija i Hrvatska prije više od deset godina. Na skupu je istaknuto kako je činom potpisivanja 2004. godine i ratificiranja 2005. godine Sporazum stupio na snagu i postao jači, to jest iznad domaćih zakona. No, što to vrijedi ako ga stranke na vlasti ne žele ispoštovati, ako većinska javnost za to ne haje a manjine nemaju političku moć utjecanja na to da se doneseni zakoni i sporazumi i provode. 

Tako, na primjer, u Sporazumu između Srbije i Hrvatske o manjinama piše kako su se Hrvatska i Srbija obavezale da će osigurati kako parlamentarne zastupnike, tako i razmjernu zastupljenost manjina u izvršnim tijelima. U Hrvatskoj Srbi imaju tri garantirana mandata u državnom parlamentu u Srbiji Hrvati nemaju niti jedan. Čuli smo na skupu kako je predstavnicima Hrvata u Srbiji na dosadašnjim sastancima odbora koji prati  provedbu sporazuma rečeno kako Srbija, premda je tu obvezu prihvatila potpisivanjem i ratificiranjem Sporazuma, nema namjeru to i provesti. U Sporazumu piše i kako su se dvije države obvezale da će financirati obnovu spomenika kulture, obrazovanje, informiranje, kulturu itd. a zato su to potrebne financije. Čuli smo na skupu da je odnos financiranja 33 prema 1. To jest da Hrvatska izdvaja 33 puta više novca za financiranje manjinskih institucija i programa za srpsku manjinu u Hrvatskoj nego li to čini Srbija za hrvatsku manjinu. I što sad? Kao i mnogo puta do sada, čuli smo s kojim problemima se suočava hrvatska manjina a rješenje se ne nazire. U Srbiji su raspisani izbori. Garantiranih mandata nema. Hrvatima je ostavljeno, kao i većini drugih manjina, osim onih najbrojnijih, da se snalaze kako znaju i umiju, to jest stupaju u koalicije, ne bi li uspjeli ostvariti ono što im je prema potpisanom i ratificiranom Sporazumu garantirano – zastupnička mjesta u predstavničkim tijelima na svim razinama.  

J. D.