Sport i zabava

Šezdesetgodišnjak iz Sonte Lazar Čender sam za sebe kaže da je čovjek modre krvi, modre  poput Dinamovih majica. Od najranijeg djetinjstva veliki je navijač Dinama, onog starijeg, zagrebačkog, ali s podjednakim žarom voli i sonćanskog imenjaka, u čijim je upravnim strukturama u posljednjem desetljeću.  

 

 

Sport u krvi

 

Čender je radnik, zidar. Poput ostalih dječaka iz kraja, najviše vremena provodio je na ulici, jureći za loptom, najčešće krpenjačom. 

»Školu baš i nisam volio, pa sam izučio zanat zidara. Sport mi je odmalena bio u krvi, nogomet na prvom mjestu. Nisam još naučio ni slova, a već sam znao napamet izrecitirati ekipu zagrebačkog Dinama, čiji sam bio veliki navijač. Stalno sam žalio što svoje ljubimce nikada nisam vidio uživo. No, u pričuvi sam imao njihove imenjake, Dinamo iz moje rodne Sonte. I njegove igrače sam znao po imenima. Gledao sam sve njihove utakmice i treninge, sanjao da tako jednoga dana zaigram u njihovoj majici, pa da drugi dječaci gledaju mene.«, prisjeća se djetinjih dana Čender. 

U tinejdžerskim godinama čak se i priključio treninzima. No, u konkurenciji tadašnjih vedeta sonćanskog nogometa nije imao nimalo šansi ni da se približi seniorskoj ekipi. 

»Bilo mi je žao, ali sam svojom voljom prestao odlaziti na treninge. Sam sam uvidio da u toj ekipi za mene jednostavno nema mjesta. Zvali su me u Svilojevo i Ribarevo, no, za mene je postojala samo modra majica ili nikakva. Prestankom treniranja Dinamu nisam okrenuo leđa. Nisam se ponašao poput uvrijeđene primadone. Na utakmice sam odlazio redovito, kroz sve ove godine bio sam im jedan od najvatrenijih navijača.«, kaže Čender. 

 

Ivan Andrašić

 

Opširnije u tiskanom izdanju