Kolumne

Povodom svjetskog dana slobode medija, 3. svibnja, čuli smo ovih dana različite poruke. Jedna od njih je da je zadatak novinara tragati za istinom. Ili, onako više pravnički formulirano, kako im je zadatak da objektivno, nepristrano, cjelovito i pravovremeno informiraju javnost o svemu onome što javnost treba znati. Naglašava se i uloga slobodnih medija u demokratskom procesu s jednom pretpostavkom da će građani donijeti kvalitetnije političke odluke ukoliko budu kvalitetnije i cjelovitije informirani. Međutim, medijski stručnjaci upozoravaju da je kvalitetnih medija malo, da prevladavaju senzacionalistički napisi i povlađivanje »najnižim strastima« u tabloidnim medijima. A ruku na srce takvi su mediji i najčitaniji i najgledaniji. I svi ćemo se složiti da je takva situacija loša. A nekoliko napisa o ugroženoj slobodi medija teško da će takvu situaciju promijeniti. Ima tu i jedna stvar koja se u ovakvim danima previđa i o kojoj i sami novinari nerado govore. Kao da svi inspirirani onom rečenicom »novinari tragaju za istinom« misle da će do te istine »objektivni novinar«, samo ako to želi, lako doći. Međutim, zanemaruje se jedna stvar a to je da različiti ljudi različito razmišljaju, da imaju različita vrijednosna i ideološka uvjerenja, različite stavove i opredjeljenja. Netko je za ljevicu, netko za desnicu. Netko smatra da samo poduzetnička incijativa i slobodno tržište mogu izvući zemlju iz krize dok bi drugi radije da se vrati vrijeme kao u doba druga Tita s državnom-planskom privredom, društvenim vlasništvom i sigurnim zaposlenjem za sve, pa makar i s malim plaćama i s manje slobode. Netko smatra kako bi bilo najbolje da se nacionalnost ne ističe, »da se ne dijelimo«, dok drugi smatraju kako su razlike realnost koju treba uvažavati. To znači da nije niti »istina« za sve ista, jer se iz različitih kutova sagledava društvena stvarnost.  S druge strane, prema medijskim stručnjacima, jedan od najvećih problema kod nas je što se ne zna tko su vlasnici mnogih medija i čiji i koji interesi su u pozadini tabloidnog novinarstva. Zbog toga je zahtjev za transparentnošću vlasništva nad medijima jedan od onih koji se stalno ponavlja, jer se smatra kako je to jedini način da se medijska scena izliječi od viška spinova i medijskih manipulacija. 

Kada su u pitanju manjinski mediji, stvar je prilično transparentna u pogledu vlasništva – osnivači su manjinska nacionalna vijeća i financiraju se iz pokrajinskog proračuna, premda nekima to i nije milo i najradije bi da toga ne bude. Činjenica je, međutim, da manjinski mediji na tržištu ne mogu opstati, kao što je činjenica i da iza njih ne stoje nepoznati politički i privatni interesi. A u pogledu istine, kao i u većinskom narodu tako i u manjinskim zajednicama, pogledi na stvarnost su često različiti. Naš zadatak stoga, u postkonfliktnom razdoblju u kojem jesmo i kada odnosi između dvije države i proces pomirenja ne idu tako glatko kako bismo svi željeli, nije niti malo lak. Zadatak je to koji ne dopušta da sloboda potisne odgovornost ili obrnuto. Jer bez odgovornosti za javno izrečenu ili napisanu riječ nema niti slobode.

J. D.