Kolumne

Kao djeca, zapamtili smo maksimu Baje Patka: »Treba čuvati sitninu, milijuni se sami čuvaju«. Sitniš smo čuvali, ali milijuni nisu dolazili. Stripove smo odavno prestali čitati, život je postao više od stripa, u jednom razdoblju krvav u podneblju regije, dijelom događaja upisan u anale beščašća. Prije raspada Jugoslavije javni dug te bivše države je iznosio oko 20 milijardi dolara. Izem ti ja takvu sriću, kada se nakon vlastodršca, bogatuna koji je pio Chivas viski i pušio kubanske cigarete, dakle od diktature u kojoj je bilo prelijepo što je sirotinja mogla kupovati traperice, žvakaće gume i ploče s rock glazbom i ići na more, a što eto, primjerice, baš i nije bio slučaj u susjednoj Mađarskoj, isto socijalističkoj, stiglo do toga da javni dug zemalja te bivše države iznosi oko 90 milijardi eura, što konkretno znači dužničko ropstvo, a Baja Patak i dalje zapošljava i otpušta ostale patke. 

Unutar suvremene komparativne političke ekonomije već se skupila poveća hrpa istraživanja o inačicama kapitalizma u postsocijalističkoj Europi. Kao jedna od njihovih zajedničkih karakteristika ističe se visoka izloženost investicijskim strategijama multinacionalnih kompanija i ulagačkim odlukama stranih banaka i rast nejednakosti. Kao što je jedan plus jedan jednako dva, tako je točna činjenica da su mnoge multinacionalne korporacije danas financijski snažnije i politički utjecajnije od mnogih država, posebice onih slabih, poput Srbije. Neću preskočiti, isti je slučaj i s Hrvatskom. Evo malog-velikog primjera: nekad je tvrtka Gavrilović bila izvoznik hrane čak i za američku vojsku. Sad sirovine kupuje u Austriji.

Ekonomska situacija jest nezgodna, ali je pitanje hoće li se nova srbijanska Vlada prezentirati kao sluga korporativnih interesa ili kao braniteljica dugoročnih interesa države i njenih građana? Za sada premijer Vučić i političari vladajućeg SNS-a ponavljaju fraze od zaklinjanja u reforme do prizivanja investicija i veličanja posjeta predstavnika MMF-a.

Kako se ne bih služio otrcanim intelektualnim žetonima, u priču uvodim, a koga drugog, nego bivšeg šefa CIA-e Davida Petraeusa. Nije u pitanju neka od »zavjera«, nego pokazna vježba supremacije ekonomske moći. Na prezadužena poduzeća srpskih tajkuna fokusirao se američki investicijski fond KKR, čije je zaštitno lice Petraeus. Na nedavnom sastanku s premijerom Vučićem ovaj investicijski fond pokazao je interesiranje da kupi problematične kredite, a namjera Amerikanaca je da uđu u vlasničku strukturu pojedinih tvrtki konvertiranjem dugova u kapital. Druga opcija je da poduzeća od kojih ne mogu naplatiti dugove otjeraju u stečaj i da se zaradi prodajom imovine. Logika je vrlo prosta: kupi jeftino, prodaj skupo. Ovo baš i ne zvuči najbolje spram ekonomskih mišića naše države, ali bez nervoze, molim!

Ako se nervirate zbog prevlasti bogatuna, evo sedativa: počinje borba za europski nogometni tron, što relaksira kao zabava, a ako će se netko možda nervirati zbog rezultata utakmica, neka samo pomisli da, primjerice, nogometaš Ronaldo godišnje zaradi oko 67 milijuna eura! Osim smirujućih blagodati nogometa, našem spokojstvu može doprinijeti i činjenica da je formiran  novi saziv republičkog parlamenta. Zašto? Zato, jer ime parlament dolazi od francuske riječi parler za govor, a parlamentarizam se razvio i na načelima francuske revolucije – sloboda, jednakost, bratstvo, što zvuči obećavajuće. Ta načela revolucionara su otisnuta na francuskim euro kovanicama. Kada ih upišemo na srbijanske kovanice, možda i nama krene. Makar toliko da bude po onom starom vicu – ako budeš dobar sine, vodit ću te ispred slastičarne da gledaš kolače.

Z. S.