Kolumne

Dragi čitatelji, sačuvajte ovu Hrvatsku riječ i otvorite je opet za jedno mjesec dana. Za to vrijeme, neka od obećanja koje je tehnički premijer Aleksandar Vučić izgovorio u Subotici, nakon što je skupa s predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar – Kitarović potpisao Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja, bi trebala biti ispunjena. Sačuvajte, čisto za podsjećanje. Kao što smo čuli, razgovori iza zatvorenih vrata su bili vrlo konkretni i »nimalo laki« što je dobro, jer od grljenja i ljubljenja pred kamerama i načelnih obećanja obično nema puno koristi. Bolje je u svakom slučaju navesti probleme konkretno i rješavati ih konkretno. Kao prvo, i vrlo konkretno vidjet ćemo ubrzo hoće li se obećanje u pogledu financiranja Hrvatske riječi ispuniti, hoće li se ispuniti obećanje o potpori emitiranju televizijskog i radijskog programa, izgradnji putova u Tavankutu... Potrudit ćemo se saznati i jesu li pokrenuti procesi vezani uz obećanje o rješavanju pitanja kuće bana Jelačića, financiranja kulture i svih drugih pitanja. Kada to saznamo, moći ćemo i ocijeniti na pravi način učinke ovoga susreta kojeg su pojedini analitičari ocijenili povijesnim događajem dok su neki drugi ocijenili kako se radi o susretu pod pritiskom koji je samo jedan u nizu sličnih.

Međutim, ono što je za Hrvate u Srbiji zasigurno značajno, jest da su najviši dužnosnici dviju država iskazali političku volju da se otvorena pitanja rješavaju i da su u tim pitanjima i manjinska pitanja. Ako se prisjetimo čuvene rečenice kako su zakoni dobri, među njima i bilateralni Sporazum o zaštiti manjina potpisan između Srbije i Hrvatske, ali se ne provode jer nedostaje političke volje, onda možemo biti zadovoljni. Politička volja je iskazana. Sada »samo« slijedi realizacija. 

A vratimo se sada na i na ocjene i odjeke ovoga susreta u medijima. Kada je riječ o srpskim medijima, govorilo se i pisalo o ovome događaju mnogo ali ono što zabrinjava i o čemu je također bilo riječi tijekom ovoga susreta jest da medijska blokada u pogledu pitanja koja tište hrvatsku zajednicu u Srbiji i dalje traje. Ništa se nije promijenilo u odnosu na sve dosadašnje susrete ovakvoga ranga i značaja. Pitanja koja se tiču hrvatske manjine nekim čudom su »isparila« iz svih medijskih izvještavanja i komentiranja a predstavnici hrvatske nacionalne manjine nisu bili dovoljno interesantni za »velike« srpske medije. Da se kojim slučajem ovakav događaj odigravao u Hrvatskoj nesumnjivo je da bi predstavnici srpske manjine i njihovi zahtjevi bili prisutni u svim hrvatskim, a i srpskim medijima. Ne bi bili prešućeni i zaobiđeni kao nebitni. Predstavnici hrvatske zajednice koji su sudjelovali u ovim razgovorima istaknuli su kako je jedna od najznačajnijih stvari otvaranje kanala za izravnu komunikaciju s premijerom Vučićem. To jeste izuzetno važno. Međutim, zatvorenost medijskih kanala za hrvatsku nacionalnu manjinu i probleme koji ih tište pokazatelj je da su manjinska pitanja i dalje na marginama u srpksome društvu. Kada i pripadnici nacionalnih manjina postanu vidljivi u srpskim medijima, onda ćemo tek moći govoriti i o njihovoj integraciji u srpsko društvo. A do tada priče o samogetoizaciji manjina je bespredmetno ponavljati.

J. D.