Kolumne

Kada se među Hrvatima u Srbiji (i šire) pomene Tavankut nitko nije ravnodušan, ili se ljudi oduševljavaju tavankutskim povrćem, voćem i rakijom s piska, aktivnostima i postignućima hrvatskog društva Matija Gubec ili s negodovanjem govore kako svi putovi vode u Tavankut i kako i nije sve baš tako sjajno, na školskom ili političkom planu na primjer. Ja nisam iz Tavankuta, i pisak kao takav mi nije pod kožom, kako to vole reći Tavankućani. Ali čini se da taj tavankutski pisak i ljubav Tavankućana prema svome zavičaju nije tek prazna priča. Čak i onda kad jednom odu iz svog zavičaja. Ili onda možda još i više. Tako će zahvaljujući redatelju Branku Ištvančiću koji je podrijetlom iz Tavankuta i uredniku redakcije za popularnu i tradicijsku kulturu HTV-a Alekseju Gotthardi Pavlovskom jedan dio  hrvatske tradicijske kulture biti zabilježen i sačuvan od zaborava. Ekipa Hrvatske televizije ovih je dana, po drugi put, na terenu u subatičkom ataru snimajući dokumentarac o tamburašima na sjeveru Bačke. Prikazivanje dokumentarnog serijala na HTV-u planira se sljedeće godine kao i dokumentarnog filma na festivalima. Poznavajući Ištvančićev dosadašnji rad kao što je npr. vrlo uspješan dokumentarni film o slamarkama Od zrna do slike, koji je obišao cijeli svijet, glas o kadgodašnjim i sadašnjim tamburašima će se nadaleko čuti. A kako najavljuje Ištvančić, neće se zaustaviti samo na tamburašima već se planiraju i drugi projekti, dokumentarci na određene teme iz života bunjevačkih Hrvata ali i igrani film. U svemu ovome ima i još jedna dodana vrijednost, a to je povezivanje kulture bunjevačkih Hrvata sa svojom matičnom kulturom, od koje koristi ima i hrvatska manjinska zajednica ovdje ali i hrvatska kultura u cjelini koje smo i mi, istina ponekad zaboravljeni i zanemareni, dio. Netko će možda reći pa to je samo jedan projekt u moru drugih. Možda i jeste ali svaki takav projekt jedan je kamenčić u velikom mozaiku. A ima i još projekata i ima još ljudi poput Branka, koji su podrijetlom iz našega kraja a danas su uspješni stručnjaci i umjetnici u Hrvatskoj ili drugdje u svijetu. I ako postoji pozitivna emocija, uz odgovarajuće (financijske i tehničke) resurse puno se toga može uraditi kako bi bili što više uključeni u glavni tok hrvatske kulture. A da povezivanje s matičnom kulturom ne znači isključivanje iz sredine u kojoj se živi dokaz je otvaranje odjela na hrvatskom jeziku škole tambure u Sonti. Iako niti u Sonti kao ni u drugim mjestima (osim Subotice) ne postoji cjelovita nastava na hrvatskom jeziku za ovaj odjel je iskazan veliki interes pa se u prvi razred upisalo 17 učenika. Uz tamburicu je lakše čini se učiti i hrvatski jezik.

J. D.