Kolumne

U Beogradu je prošloga petka održana konferencija na temu bilateralnih sporazuma o zaštiti manjina između Srbije i Hrvatske, Mađarske, Makedonije i Rumunjske. Na konferenciji je politolog Darko Baštovanović iznio rezultate svoje analize o bilateralnom sporazumu Srbija – Hrvatska u odnosu na položaj hrvatske manjine u Srbiji. Rad možemo pročitati u zborniku koji je objavio organizator ove konferencije – Centar za regionalizam iz Novog Sada. I u posljednjem izdanju Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Baštovanović piše o pravima nacionalnih manjina u Srbiji u procesu EU integracija s posebnim osvrtom na hrvatsku nacionalnu manjinu. 

Oba su ova rada izuzetno značajna iz više razloga i valja to istaknuti. Prije svega zbog toga što pružaju dobar uvid kako u pravni i institucionalni okvir tako i u povijesne i političke okolnosti koje su odredile položaj hrvatske nacionalne manjine takav kakav jeste u Srbiji danas. Među ostalim, Baštovanović navodi da s raspadom SFRJ, Hrvati prestaju biti konstitutivni narod ali da sve do 2002. nisu bili priznati kao nacionalna manjina te da zbog toga nisu imali, niti su mogli snažnije razvijati svoje institucionalne kapacitete. Navodi i teritorijalnu fragmentiranost i izuzetno slabu integraciju unutar same zajednice, nedovoljnu razvijenost elita unutar same zajednice ali ukazuje i na društveno-političke prilike s izrazitim antihrvatskim elementima zbog kojih je u razdoblju raspada SFRJ hrvatska manjina trpjela veliko nasilje što je ostavilo posljedice kako u demografskom tako i u socio-psihološkom smislu. Jednostavnije rečeno hrvatska zajednica je doživjela demografski slom i pitanje je hoće li se ikada oporaviti, a što je još gore, do danas se mnogi plaše ili ustručavaju iskazati svoju nacionalnu pripadnost i ostvariti svoja zakonima zajamčena prava. U radovima Baštovanović detaljno opisuje i točke bilateralnog Sporazuma te zaključuje kako u Srbiji i dalje ne postoji usklađen sustav zaštite ljudskih i manjinskih prava i da nema dovoljno volje da se riješe problemi s kojima se suočava hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, kao što je na primjer političkog predstavljanja a koje je u Hrvatskoj riješeno. 

Dobro je što se u hrvatskoj zajednici pojavio ovaj mladi stručnjak i budući znanstvenik koji marljivo uči, istražuje i piše i dobro bi bilo kada bi se više stručnjaka i znanstvenika iz manjinskih zajednica posvetilo istraživanju manjinske problematike. Do sada su se uglavnom drugi bavili nama, a rijetki su pripadnici manjina koji su se stručno i znanstveno bavili ovim temama. Nesporno je da je metodologija za sve znanstvenike ista, ali iskustvo manjinskog položaja zasigurno utječe na veću senzibiliziranost za pojedine teme, koje pripadnicima većine nisu bliske ili im ostaju izvan vidokruga. Jer sasvim sigurno određene probleme nisu iskusili na vlastitoj koži, pa ih neke teme ne »žuljaju« tako kao što »žuljaju« nas. 

J. D.