Kolumne

U tijeku je 61. Međunarodni beogradski Sajam knjiga, počasni gost je Iran, okupilo se više od 450 izdavača, a među njima, na Sajmu će se predstaviti i NIU Hrvatska riječ i sve je pod konac, što se kaže. Ali sajam dođe i prođe, a mene interesira pitanje – je li u ovdašnjoj kulturi i društvu nadvladana ideja o Drugome? Kao o tuđincu, koji nije samo onaj tko se odbacuje ili marginalizira u svakodnevnom životu, od dana do dana, nego i u pogledu na svijet, u ukupnosti stavova, gdje nema mjesta tuđoj kulturi. Dakle, postoji li marginalizacija tuđinca i u načinu mišljenja formiranog i kroz kulturno-povijesna istraživanja u kojima se ostvaruje prevlast idejnog tipa. 

Nije ovdje sada riječ o romanu Dinka Šimunovića Tuđinac u kojemu su likovi rastrzani između osjećaja usamljenosti i svijeta svakodnevice s kojim su u konfliktu. To je bilo vrijeme moderne, sada je riječ o nečemu drugom.

Postkolonijalna književnost došla je u žižu interesiranja na međunarodnoj sceni, nakon objavljivanja čuvene studije književnog kritičara palestinskog podrijetla Edwarda Saida pod naslovom Orijentalizam, 1978. Znamo da ideja o Drugome, kao prijetnji vlastitom načinu života nije nova, a Said u toj knjizi pokazuje da svaka vrsta osvajanja nalazi svoje ideološko opravdanje u teorijama o »zastrašujućoj« Drugosti, uz potporu »stručnog« znanja koje podržava moć. Dr. Žana Damnjanović ukazuje na žižu ovog pitanja britko: »Nakon višedesetljetnog nastojanja postkolonijalnih kritičara da ukažu na mehanizme kojima se kolonijalni subjekt konstruira kao inferiorni Drugi, svijet 21. stoljeća još uvijek robuje istim stereotipima i istim manihejskim kategorizacijama čovječanstva.«

Od priče o kolonijalnom svjetskom imperijalnom diskursu stižemo i na ovdašnju kulturnu scenu, tako da nije vrijeme za relaksaciju u ovom tekstu. Odavno je poznata definicija francuskih filozofa Deleuzea i Guattaria, koji su pišući o Kafki ustvrdili da je svaka manjinska književnost nužno politička, jer je takva literatura, u bilo u kojemu društvenom kontekstu, lišena moći. I zbog toga će pri čitanju manjinske književnosti, političko uvijek biti usmjereno u prvi plan, jer je takva literatura potencijalno subverzivna i revolucionarna. O čemu se zapravo radi? Manjinska književnost, a koja je ostvareno univerzalno umjetnička, uvijek je čitana s povećanom osjetljivošću ka političkom, jer posjeduje potencijal subverzivnosti spram efekta utjecaja duštvene prakse konkretnog, većinskog društva.

Dakle, ako slijedimo Deleuzea i Guattaria, mala književnost nastaje djelovanjem jedne manjine u okviru većinskog jezika druge kulture, a po Deleuzeu i Guattariju, svaka manjinska knjižavnost ima tu moć iskliznuća unutar tijela većinske književnosti, što jest prednost, ma kako to možda nekome čudno zvučalo, jer takva književnost stiže pred čitatelje kao nepatvorena, specifična i interesantna. To su, primjerice, svojom književnom produkcijom svojevremeno ostvarili književni časopisi Új Symposion i Novy život, gdje nije bilo mjesta za »čardaše«, »tamburice«, »troplete«, »liciderska srca« i izliva ljubavi prema domovini. Eto, nije baš komplicirano, naizgled, Ali! 

»Teško zemlji, ako su samo rob i laskavac bliski prijestolju, a nebom izabrani pjesnik šuti, oborivši oči«, riječi su Puškina. Pjesnik Branimir Štulić upitao me u jednoj pjesmi – »Kaži da li te pitaju za put prema nebu, cijena je sigurno visoka...« Još je nisam platio. Samo otplaćujem. Kao tuđinac.

Z. S.