Sport i zabava

Šezdesetjednogodišnji Sonćanin Ivan Đanić – Đango, po struci zidar, u slobodno vrijeme samouki šahist, dugogodišnji je član Šah kluba »Vulkan protektor«  iz Apatina. Kad nije u Njemačkoj na sezonskom radu, osvajač je bodova na trećoj, četvrtoj ili petoj ploči, ovisno o potrebama kluba. Ukoliko i nije u postavi za neki od mečeva, ne ljuti se, naprotiv, putuje s klubom i bodri suigrače.

 

Put od »pacera« 

 

Đanić se šahom potpuno zarazio za vrijeme služenja vojnog roka u tadašnjoj JNA. »Kao i puno toga u životu, s igranjem šaha poèeo sam posve sluèajno. Bio sam kaplar, obuku sam završio u Kninu, a potom sam premješten u Benkovac. Tu sam susreo jednog kolegu, koji me je otprve fascinirao. Bio je jako dobar šahist. Iz dosade sam gledao puno njegovih partija i brzo sam poèeo shvaćati sustav igre. S njegove strane to nije prošlo nezamijećeno. Ni dan danas mi nije jasno kako, privolio me je na prvu partiju i to je praktièki bio poèetak njegovog edukativnog rada sa mnom. Rekao je i starješinama da sam prilično darovit za šah, što još uvijek nisam vjerovao. Kroz vrlo kratko vrijeme pokazalo se da je u pravu. Već nakon desetak odigranih partija, moj napredak je bio očit. To mi je dalo veliki poticaj pa sam od kolege uzimao i šahovske knjige, koje su me jako zaintrigirale. Svaki slobodan trenutak koristio sam za proučavanje teorije, a u partijama protiv njega nauèeno sam pokazivao u praksi. Uz njegova pojašnjenja, ubrzo sam shvatio i da je u šahu neophodno stalno usavršavanje i da, što više uèim, više spoznajem kako malo znam. No, moj napredak od poèetnika, ili šahovskim žargonom rečeno pacera, do pouzdanog igrača u ekipi svoje postrojbe na vojnim natjecanjima bio je munjevit pa sam u više navrata zbog šahovskih uspjeha i nagrađivan«, kaže Ðanić. 

 

 

Iz zadovoljstva

 

Nakon povratka iz vojske Đanić se uposlio u struci ali na šah nije zaboravio. Vremenom je sve više usavršavao teoriju i sve češće i nastupao na lokalnim šahovskim turnirima u Sonti, Apatinu i bližoj okolici. Kako je napredovao u svladavanju teorije, bio je i sve ozbiljniji i zapaženiji igrač. U vrijeme postojanja šahovskog kluba nastupao je za svoje Sonćane, a nakon njegova raspada prelazi u susjednu Prigrevicu. Nekoliko godina igranja za susjede kvalificiralo ga je za odlazak u Šah klub »Vulkanprotektor«. »Vulkanprotektor se natječe u međuopćinskoj ligi Sombor. Pristupio sam im po njihovom pozivu, jer sam znao da su pogledi na šah većine članova kluba slični mojima. Igramo iz zadovoljstva, radujemo se svakoj pobjedi, ne zbog osvojenih bodova, nego zbog nekog osobnog zadovoljstva. Gubiti ne voli nitko od nas, ali ni porazi za nas nisu katastrofa. Bitnije nam je međusobno druženje«, kaže Đanić.

 

Ivan Andrašić

 

Opširnije u tiskanom izdanju