Kolumne

Prošloga tjedna u Novom Sadu održana je peta konferencija posvećena manjinskim i lokalnim medijima. Bila je to još jedna prilika da se govori o sadašnjosti i budućnosti manjinskih medija i, kao i svaki puta, jedno od pitanja koje se provlačilo je bilo i što su to manjinski mediji i kakvi trebaju biti. Kao što to obično biva, čula su se različita mišljenja. Jedan govornik kazao je kako manjinsko novinarstvo ne postoji već postoji samo novinarstvo. Odnosno da su manjinski mediji – mediji kao i svi drugi. Drugi su pak govornici istaknuli kako manjinski mediji osim uloge informiranja imaju još niz drugih uloga, među kojima su najznačajnije uloge vezane uz očuvanje jezika, kulture, tradicije... Drugim riječima, da su jedan od najvažnijih identitetskih resursa nacionalnih zajednica koji čuvaju i promoviraju materinji jezik, povezuju teritorijalno disperzirane zajednice, ohrabruju manjine da koriste aktivnije svoja prava i povećavaju vidljivost i prestiž jedne zajednice. Govorilo se i o novim medijima kao i o novinarima amaterima i profesionalcima. U jednome su se svi složili a to je da, premda su nove tehnologije donijele »demokraciju« i mogućnost da svatko može objavljivati što god želi bez obzira na kvalitetu i istinitost objavljenoga, ako manjinski mediji žele opstati i razvijati se, moraju ih kreirati i u njima raditi profesionalni novinari. 

Među ostalim čuli smo na konferenciji od potpredsjednika pokrajinske Vlade da će AP Vojvodina nastaviti s financiranjem manjinskih tjednika na osam jezika barem u iznosu kao što je to bilo i ove godine a da će se za projektno financiranje, kao i za medije na srpskom jeziku izdvajati značajnija sredstva. Ova, svakako dobra vijest će vjerujem obradovati sve naše čitatelje. Ipak, možda neće baš sve. Naime, proteklih godina čula su se razmišljanja od nekih predsjednika udruga kako novce koje dobija ustanova Hrvatska riječ treba od nje oduzeti i razdijeliti udrugama. To je samo jedna od nazovi »ideja« koje govore da oni koji ih predlažu ili nemaju pojma o tome što govore ili su zlonamjerni. Naime, kao što je poznato, sustav manjinskih prava i financiranje ostvarivanja tih prava u oblasti kulture, obrazovanja, informiranja i uporabe jezika određuje prije svega država uz manji ili veći utjecaj manjina, odnosno njihovih političkih predstavnika. Isto kao što država određuje i izborni sustav za nacionalno-manjinska vijeća, smatrali ga dobrim i pravednim ili ne. I taj sustav, koji vrijedi za sve manjine, se može mijenjati samo političkim mehanizmima. Nadamo se i da hoće i da će se sustav unaprijediti. 

No, da se vratimo pitanju financiranja. Znamo da niti jedan profesionalan manjinski medij, koji ima vrlo ograničeno tržište, ne može opstati bez stabilnog sustava financiranja, što Pokrajina omogućuje. S druge strane, činjenica je da za sada sustav financiranja manjinskih udruga kulture i manifestacija nije riješen na sustavan način i sredstva do kojih mogu doći udruge su veoma oskudna. I upravo zbog toga se politički predstavnici hrvatske manjine zalažu da se i to pitanje riješi na sustavan način, kao što je to riješeno u Mađarskoj ili Hrvatskoj na primjer. Nadamo se da će u tome uspjeti uz predstavnike i drugih manjina naravno i da će se u budućnosti osigurati značajnija i redovita sredstva za udruge i manifestacije. Do toga, međutim, neće i ne treba doći tako što će se oduzeti institucijama a da bi se dalo udrugama. I do toga neće doći tako što ćemo gledati zavidljivim okom na sredstva koja se osiguravaju institucijama. Umjesto toga, korisnije je zagovarati na svim mjestima i prigodama izmjenu sustava koji nas dovodi do one situacije poznate pod izrekom »malo tuljana, a puno eskima«.  

J. D.