Kolumne

Mogao bih biti ciničan na račun nekadašnjih proslava 29. studenoga, Dana Republike u bivšoj SFRJ. Možda je to sada i očekivano, ali ću u ovome tekstu krenuti drugim putom, a taj datum je iza nas tek nekoliko dana. Mislim – bez proslave. Bez cinizma i pažljivo, kao da hodam po jajima. Tek da ne bi bilo greške s moje strane, napose u svezi tadašnjeg vođe, pa da me netko ne ukori, kao Lakija kada je čitao svojeručno napisanu lažnu oporuku u vezi s nasljedstvom, koju je predstavio u krugu obitelji kao originalnu oporuku preminulog Pantelije Topalovića u filmu Maratonci trče počasni krug, pa mu je Aksentije odbrusio: »Barabo jedna, ovakvog si čovjeka našao da falsifikuješ«.

 

Dobro, već sam spomenuo hodanje po jajima glede vođe, pa neću sad o Jajcu, nego za početak hoću reći kako je to bio dan kada su đaci prvašići dobivali crvene pionirske marame, pa tako i ja, a taj praznik je bio prepoznatiljiv i po pečenoj svinjetini na trpezi i povećoj količini ispijenih špricera i piva, naravno, zbog poboljšanja varenja masnoća. Takav nije moj doživljaj tog »svečanog« datuma, to se u mojoj obitelji jednostavno nije obilježavalo. A sjećam se da smo mi u razredu, kao klinci i klinceze, neki malecni bunt u osnovnoj školi izrazili tako što nismo htjeli nositi tadašnje tzv. radne kecelje, uniforme, a na rođendanskim žurkama smo slušali kakvu-takvu glazbu koja je sličila rokenrolu, poput Korni grupe, Dubrovačkih trubadura ili Pro arte, uz ljige popularne glazbe tadašnje glazbene produkcije SFRJ, ali se sve više, vremenom, uvlačio tu i zvuk i izraz Beatlesa ili Stonesa. Poslije nam se generacijski nakupilo godina, ali nam se i onda fućkalo za taj 29., ali hoću reći nešto drugo. U vrijeme proslava 29. studenoga, nije bilo sve med i mlijeko, bilo je za neke batina i robije tih desetljeća, no, »Đura im je oprostio što ih je tukao«. Ali! Činjenica je da tada nije bilo narodnih kuhinja, a nije radio samo onaj tko nije htio raditi. Tih godina je za radnike u tvornicama bio osiguran tzv. topli obrok, a za osnovce školska kuhinja i bilo je to i sve za sitne novce i nije se trčalo u McDonalds.

U to vrijeme učitelj je bio učitelj, policajac je bio policajac, zidar je bio zidar i to se poštovalo. Velike tvornice su onda postojale, jeste da to sad čudno zvuči, ali tako je to bilo, proizvodilo se i izvozilo. Nema više Đure, a nema više ni subotičkog industrijskog kompleksa 29. novembar, koji je u nekadašnjoj Jugoslaviji bio jedna od najvećih mesnih industrija. Carstvu dobre hrane nije mogla pomoći ni razvijena sirovinska baza, suvremeni proizvodni pogoni, niti radnici i stručnjaci, jer je nakon Đure došao Slobo. A ako ima nečega što nije propalo kad je došao Slobo, za taj podatak bih volio znati, pa nek se čuje do Kosova.

Otišao je ovih dana i Fidel Castro, kubanski političar koji je izgradio socijalističku državu i pet desetljeća prkosio moćnom susjedu SAD-u. Među ostalim, Castro je u Kubi iskorijenio nepismenost, valjda to dovoljno govori u kakvom je stanju ta zemlja nekada bila. 

Hajde da se ne šalimo, uz Castra ljudi će se sjećati i Che Guevare, kubanskog gerilskog vođe, ali ne samo kao revolucionarnih ikona. Bilo je tu nešto i više od toga, a siguran sam da se svijet u dogledno vrijeme neće sjećati Putina, bivšeg agenta KGB-a.

To jest razlika, zar ne? Razlika koja ima svoj uzrok. Vi ga znate. Kao i između Slobe i Đure.

Z. S.