Tema
Svetojeronimsko društvo i bački Hrvati
Iz povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata (XI.)
Svetojeronimsko društvo i bački Hrvati
Iz politikantskih krugova te iz redova onih kvaziznanstvenika koji ne znaju, ili što je joščešće –što prešućuju povijest bačkih bunjevačkih Hrvata, često se ističe kako Bunjevci nisu imali nikakve veze s Hrvatima sve do Prvog svjetskog rata.
Samo Društvo sv. Jeronima iz Zagreba jedan je od mnoštva primjera koji tu tezu opovrgava, pa ćemo se ovaj puta osvrnuti na veze ovog katoličkog književnog društva s bačkim Hrvatima, od njegova nastanka.
Utemeljenje i promjene
Utemeljeno je 1867. pod imenom Društvo sv. Jeronima sa sjedištem u Zagrebu na inicijativu prvoga zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Jurja Haulika (1788. –1869.), a svrha mu je bila izdavanje jeftinih pučkih knjiga zabavno-poučnoga sadržaja. Pravila Društva odobrena su 1868., od kada počinje djelovati. Iako je bilo osnovano u okrilju Katoličke crkve, Društvo je trebalo izdavati knjige o različitim temama važnima za opće dobro. Tako je, uz nabožne knjige, objavljivalo i knjige s temama iz povijesti, gospodarstva, zdravstva i prirodnih znanosti. Od 1870. pa do danas njezino najprepoznatljivije izdanje među bačkim Hrvatima jeste katolički kalendar Danica. Nakon Prvoga svjetskoga rata Društvo postaje glavnim okupljalištem hrvatskoga katoličkoga laikata. Prvotna mu se svrha proširuje s pučko-religioznoga i na književno-znanstveno područje, a svojim je gospodarskim izdanjima obavljalo važnu ulogu u prosvjećivanju seoskoga puka.
Iz različitih razloga više je puta mijenjalo ime. Godine 1936. uzima ime Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, a 1946., pod pritiskom komunističkih vlasti, postaje Društvo sv. Ćirila i Metoda, nakon čega je i njegova djelatnost ograničena na vjerske sadržaje. Od 1990-ih izdaje vjerska, književna i povijesna djela, a 1996. ponovno vraća staro ime HKD sv. Jeronima (koje je, inače, joši u komunističko doba stavljalo na korice i impresume svojih izdanja).
Razvoj
Isprva je Društvo okupljalo samo članove u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, no ubrzo se proširilo i na Dalmaciju i Istru, a na kraju i na Hrvate u Bosni i Hercegovini, Gradišću, Bačkoj i Banatu, okupljajući tako članove i suradnike iz svih krajeva Monarhije u kojima su živjeli Hrvati. U razdoblju prije početka Prvoga svjetskoga rata među članovima i pokroviteljima Društva bilo je mnogo ljudi koji su bili veliki prijatelji bačkih Hrvata, primjerice zagrebački nadbiskup Antun Bauer, te biskupi Josip Juraj Strossmayer i Juraj Dobrila.
Prvi kontakti Društva s Hrvatima u ugarskom Podunavlju uspostavljeni su praktično na samom početku njegova postojanja. Već1869. Društvo šalje knjige Bozi Šarčeviću u Suboticu i Ivanu Antunoviću, tada kanoniku, u Kalaču, a 1873. šalju se knjige i za nadbiskupski konvikt, tj. sjemenište, u Kalaču. Nekoliko godina poslije počinje organiziranje povjerenstava i članova Društva u samoj Bačkoj. Već1878. u Bačkoj je prvim povjerenikom Društva postao Đuro Balog, župnik kanonik/podarhiđakon u Baču, koji je živo zagovarao hrvatstvo bačkih Bunjevaca i Šokaca, te ih je želio što čvršće povezati s Hrvatskom. Sljedećih godina raste broj povjerenika i članova, pa je 1882. Bartol Matković, gimnazijski vjeroučitelj u Subotici, u jeronimskoj Danici objavio da je Društvu osigurao 30 novih članova te obećao da će ih »jošviše pribaviti, a time jače probuditi opću naobrazbu i narodnu svijest svoga naroda«.
Godine 1910. u Bačkoj Društvo ima 8 povjerenika i više od 200 članova: u Baču (povjerenik Gjuro Šušterić, krojač), Ruskom Krsturu (povj. Đuro Bindas, kapelan), Baji i Boršodu (povj. franjevački samostan), Fancagi (danas predgrađe Baje, povj. Stipan Grgić, poljodjelac), Bajmoku (povj. Mate Stantić), Budimpešti (povj. Dragutin Unger, pomoćnik ravnatelja Ureda kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga ministarstva) i Subotici (povj. Pavao Kujundžić, gimnazijski vjeroučitelj). Najveći broj članova bio je iz Subotice, među njima i mnogobrojni uglednici te institucije: Roko Budinčević, posjednik; Grgo DulićGjemin; Petar Dulić, posjednik; Marko Dulić, posjednik; Marko DulićLukin, blagajnik Pučke kasine; Lozija Gabrić, posjednik; Mate Horvacki; Marijan Jaramazović; Marko Jurić; Bodo Kujundžić; Jakov Kuntić; Marija Križanović; Antonija Kopilović; fra Jesse Kujundžić; fra Silverij Lipošinović, gvardijan; Ivan Malagurski Josipov, predsjednik Poljodjelske banke; Đuro Mamužić; Veco Mamužić, kanonik; Nikola Matković, posjednik; Josip Mačković, posjednik; Mijo Mandić, učitelj; Staniša Mačković, činovnik; Pero Mačković, posjednik; Maća Malagurski, posjednik; Marija Malagurski, rođ. Sudarević; Joso Mamužić; Stipan Mukić, crkveni pjevač; Felix Pančić, posjednik; Jakov Pančić, posjednik; Pučka kasina; Ive Prćić, posjednik i predsjednik Pokopnog društva sv. Ivana; Beno Poljaković, činovnik; Tome Pandžić, poljodjelac; Kata Prćić; Miško Prćić, posjednik; Antun PrćićJeškov; Veco Pandžić, posjednik; Adam Patarić; Joso Romić; Ivan SkenderovićLešin, posjednik; Ivan Stantić; Grgo Stražarković, poljodjelac; Antun Stantić, posjednik; Stipan Stantić, posjednik; Barna Vidaković, posjednik; Nikola Vujkovići Ivan Zelić.
U razdoblju 1880. –1910. među bačkim Hrvatima razdijeljeno je više od 10.000 izdanja Društva. Knjige su darovane mnogobrojnim uglednicima, za koje se znalo da će ih prosljeđivati dalje u prave ruke, pa je, primjerice, samo 1911. Lajčo Budanović, tada kapelan u Novom Sadu, dobio 60 knjiga; Grgp Čović, poljodjelac iz Subotice, također 60 knjiga; Josip Bersetić, župnik u Sonti, 100; Bolto Agatić, kapelan u Somboru, 100; Petar Evetović, kapelan u Gari, 100; Emil pl. Gebauer, ljekarnik u Baču, 100; Mate Stantićiz Bajmoka 100 i Blaško Rajić, tada kapelan u Subotici, 100 knjiga. Mnoge su čitaonice ugarskih Hrvata besplatno dobivale knjige, primjerice 1912. Društvo je Čitaonici u Baji poslalo 35 knjiga, Pučkoj knjižnici u Subotici 20, a Pučkoj knjižnici u Aljmašu 154 komada različitih knjiga.
Za vrijeme i nakon Jugoslavije
Nakon Prvoga svjetskoga rata broj povjerenika i članova Društva iz Bačke raste, pa se do 1920. broj članova popeo na više od 700. Godine 1921. urednikom izdavaštva Društva postao je bački Šokac Josip Andrić(Bukin, danas Mladenovo, 1894 –Zagreb, 1967), koji je tu dužnost obavljao sve do 1946. S njegovim stupanjem na tu funkciju Društvo je postalo središtem okupljanja bačkih Hrvata u Zagrebu. Društvo je i nakon Prvoga svjetskoga rata redovito darovalo knjige pa su, primjerice, 1921. knjige poslane Bunjevačkoj čitaoniciu Subotici, a 1923. i Bunjevačkom koluu Somboru.
Društvo je, uz Danicu, između dvaju svjetskih ratova izdavalo jošnekoliko časopisa. Posebice je u Obitelji, koju je pokrenuo i stalno uređivao Josip Andrić, bilo puno tekstova o bačkim Hrvatima. On je bio i glavni pokretačdjelovanja Pododbora subotičke Hrvatske kulturne zajednice, koji je 1938. osnovan u Zagrebu, a 1940. preimenovan je u Društvo bačkih Hrvata. Djelovanje toga društva bilo je usko vezano uz Društvo sv. Jeronima, koje mu je pružalo potporu, ponajprije osiguravajući prostor za sastanke, pa su se potkraj 1930-ih mnogobrojni članovi Društva bačkih Hrvata počeli pojavljivati kao autori članaka i književnih djela u svetojeronimskim izdanjima, poput Marka Čovića, Ante Jakšića, Josipa Andrića, Aleksandra Kokića, Ante Sekulića, Stipe Bešlinai Marina Radičeva.
Od bačkih Hrvata najviše je vlastitih djela u svetojeronimskim izdanjima objavio sam Josip Andrić(»Hrvatsko uzor-selo«, 1922.; »Žito u svjetskom gospodarstvu«, 1927.; »U Kristovoj domovini«, 1931.; »Hrvati u Irskoj«, 1932.; »Na zelenom otoku«, 1932.; »Crna velevlast«, 1935.; »Srijemske elegije«, 1939.). Uz njegovu potporu 1939. Blaško Rajićobjavio je zbirku pripovjedaka »Bunjevčice«u 25.000 primjeraka. Posebice je važno bilo objavljivanje knjižice Marka Čovića i Aleksandra Kokića »Bunjevci i Šokci«1939., koja je također tiskana u 25.000 primjeraka, te je pomogla da domovinski Hrvati upoznaju kulturni i politički život svojih sunarodnjaka u Bačkoj. Tijekom Drugoga svjetskoga rata nastavlja se suradnja bačkih Hrvata i Društva: Josip Andrićobjavio je knjige »Irska«1941., »Apostol Hrvatske«I-II 1941. i 1942., te »Velika ljubav«1942.; objavljen je roman Ante Jakšića »Šana se udaje«1943. (75.000 primjeraka), te pjesme Aleksandra Kokića »Obasjane brazde«1944. (11.500 primjeraka).
Nakon stvaranja komunističke Jugoslavije rad Društva bio je otežan, ali je i tada nastavljena suradnja s bačkim Hrvatima, pa se u jeronimskoj Danici za 1946. navodi da je te godine Blaško Rajićbio jedini počasni član Društva. Nove vlasti nisu sa simpatijama gledale na djelovanje Društva, pa su se njegove aktivnosti sporo obnavljale. Sama Danica bila je vrlo popularna među bačkim Hrvatima, osobito u poslijeratno vrijeme, kad nisu imali vlastita kalendara. Godine 1968. Društvo je pokrenulo časopis Marulić, koji je označio nov zamah u djelovanju. U tom su časopisu objavljivali mnogobrojni bački Hrvati: Ante Sekulić(i pod pseudonimom Tin Kulić),Tomo Vereš(i pod pseudonimom Tome Rundovčanin), Ante Jakšić, Lazar Ivan Krmpotić, Bela Gabrić, Jakov Kopilović, Juraj Lončarević, Marko Vukov, Ivo Prćićml.,Josip Temunović, Marija ZaićKubatović, Lajčo Perušić, Tomislav Vuković, Slaven Bačić, Tomislav Žigmanovi dr. Također su i drugi autori pisali o Hrvatima u Bačkoj i Madžarskoj, poput Đure Vidmarovića, Envera Čolakovićai dr. Od 1969. Društvo izdaje časopis za duhovnu glazbu Sveta Cecilija, u kojem se objavljuju i prinosi bačkih Hrvata sakralnoj glazbi. Među novijim posebnim izdanjima Društva nalaze se i pjesme »Rasuto vlaće«Matije Dulićiz 1988., pjesme »Moje tuge«Marge Stipićiz 1989., te »Razmišljanja jednog kršćanina«Tome Vereša iz 2000.
Slaven Bačić
Slika:
Josip Andrić
