Tema

Obilježavanje 15 godina rada Nevladine organizacije Ženska alternativa iz Sombora bio je razlog i povod da se u Somboru okupe aktivisti koji se bore za zaštitu i ravnopravnost žena i za ravnomjernu zastupljenost žena u javnim i drugim službama. Bila je to prilika da se usporedi razdoblje iz druge polovice 90-tih, kada se civilni sektor značajnije počeo baviti zaštitom žena sa sadašnjim položajem i statusom žena. Kako je rečeno krajem 90-tih godina ženski aktivizam u Srbiji svodio se na to da žene budu zaštićene od nasilja, zaštićene od rata, zaštićene od diskriminacije. Pitanje rodne ravnopravnosti bilo je tada i još uvijek nepoznanica, tabu tema. Povećan je broj žena u politici, vojsci, policiji, ali još uvijek postoje stereotipi i predrasude prema ženama, kao i rodne uloge koje žene i muškarci trebaju imati i u privatnom i javnom prostoru. 

 

 

Raskorak policije i pravosuđa

 

 

Biljana Branković, neovisna istraživačica i članica Grupe eksperata za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO) istaknula je da su i dalje veliki problem u borbi pritov nasilja nad ženama neodgovarajuće sudske kazne za počinitelje nasilja. »Prema službenim podacima Zavoda za statistiku državni tužitelji su 2103. godine odbacili 45 posto podnesenih kaznenih prijava zbog nasilja nad ženama. To znači da je veliki dio policijskog posla i uložene energije obesmišljen, jer je skoro svaka druga kaznena prijava koja je došla do tužiteljstva bačena u kantu. Do toga dolazi jer tužiteljstva prijavu odbacuju automatski ukoliko žrtva odustane od kaznenog gonjenja. To je jedna od  problematičnih odredbi iz našeg zakonodavstva. Od žrtve kojoj je prećeno i smrću očekuje se da se ona pojavi na sudu, a da je pri tome država uopće ne štiti. Mogli bi dakle reći da imamo nevidljivost   nasilja u obitelji. Ne govorim o slučajevima koji nisu prijavljeni, već baš o prijavljenim slučajevima, koji su na neki način iscurili iz sustava, nestali, nisu se završili osudom počinitelja. Nije to vrsta kriminala gdje policija ne može naći počinitelja. Uvijek se zna tko je to«, kaže Branković i dodaje da takvih problema ima i u zemljama s mnogo uređenijim sustavom kao što je primjerice Austrija. U toj zemlji postotak kaznenih prijava za koje je dosuđena zatvorska kazna je mali i zaštita žrtva nasilja ne počiva na pravosuđu već na ženskim organizacijama i policiji.

»U Srbiji se nasilje u obitelji karakterizira kao kazneno djelo, ali je usprkos tome broj prekršajnih osuda bio sedam puta veći od kaznenih. Što vam to govori? Da  se nasilje izjednačuje s remećenjem javnog reda i mira. Kasnije je došlo do napretka u policijskoj praksi, ali je sudstvo i dalje sklonije da nasilje u obitelji kažnjava uvjetno. Ohrabruje li to onda počinitelje da nastave s nasiljem i koliko to s druge strane obeshrabruje žrtve da uopće prijavljuju nasilje? Imamo porast kaznenih prijava za nasilje. Što je dobro, jer pokazuje da žene više vjeruju institucijama nego li prije deset godina. To je ogroman napredak čijeg značaja još nismo ni svjesni. S druge strane to prosto isklizne iz pravnog sustava i dobar dio tih prijava završi bez osude ili samo s uvjetnom kaznom. To je poruka koju država šalje počiniteljima nasilja«, upozorava Branković.

Ona je iznijela i svoja osobna iskustva iz razgovora sa ženama koje su trpjele nasilje u svojim obiteljima. »Većina žena ponavlja veoma traumatična iskustva koja su doživjela sa svojim partnerima. A trnovit put ih tek čeka nakon što prijave nasilje. Ne volim taj globalni način kritike institucija, ali takav sud sam čula razgovarajući sa ženama koje su sve to prošle. Onoga trenutka kada žene urade ono što svi profesionalci očekuju da one urade, kada urade ono što piše u svim knjigama, a to znači da napuste nasilnika, one tada počinju proces koji se najčešće nikada ne završava. Sretala sam žene koje su tri, četiri godine u skloništu, jer – ili će živjeti u skloništu ili neće živjeti. Srela sam žene koje su otele vlastitu djecu, žene koje su se iselile u druge države da bi se spasile«, kaže Biljana Branković. 

 

 

Zakone nema tko provoditi

 

 

»Nasilje nad ženama je državno i društveno pitanje. Ono je posljedica disbalansa moći između muškaraca i žena u društvu. Žrtve nasilja nisu krive za nasilje i odgovoran je uvijek nasilnik. Važno je da žene podržavaju žene, jer žene najbolje razumiju zašto se žene vraćaju nasilniku. Žene žrtve nasilja nisu prepoznate u socijalnim politikama lokalnih zajednica«, ovim riječima problem nasilja nad ženama sumira Snežana Jakovljević iz Mreže žene protiv nasilja.

Nema preciznih podataka koliko je žena smrtno stradalo u obiteljskom nasilju, a jedini podatci kojima Mreža žene protiv nasilja raspolaže su iz novinskih natpisa. »Zaštitnik građana javno je iznio podatak da je od 14 slučajeva femicida u 12 slučajeva zabilježeno da je bilo propusta postupajućih službenika i najčešće je to bio izostanak razmjena informacija između različitih službi i izjednačavanje nasilja s lošim obiteljskim odnosima«, kazala je Jakovljević. Jedan od načina da se pruži ona prva pomoć ženama koje trpe nasilje su SOS telefoni. U Somboru NVO Ženska alternativa u tome ima petnaestogodišnje iskustvo. »Godišnje imamo oko 170 poziva. Najčešće je to obiteljsko nasilje, a nekada su i neki drugi razlozi u pitanju i prosto žene nam se javljaju i zbog dugih problema, jer se nemaju kome obratiti. Za pomoć nam se obrati stotinjak žena, ali poziva je više, jer nama se neke žene obraćaju i po nekoliko puta«, kaže Jadranka Radojčić, predsjednica NVO Ženska alternativa. Prema njenom sudu za 15 godina koliko djeluje ova organizacija u Srbiji su napravljeni veliki pomaci, ali samo ako se gleda prema zakonima koji su doneseni. »U svom pokušaju da se integrira u Europu naša država pokušava pratiti europske standarde, ali stvarnost je nešto drugo. Stvarnost je primjena tih zakona u praksi i čini se da je kod nas vrlo teško uraditi jednu prostu stvar – primijeniti zakon«, smatra Radojčić. 

»U ovoj regiji važan je kontinuirani rad sa ženama. Također smatram da bi trebalo raditi ne samo sa ženama već i s muškarcima. Isto tako važan je rad na lokalnoj razini, važno je osnažiti žene u lokalnoj zajednici. Organizacije koje se bave time svake godine suočene su s istim problemima. Hoće li imati dovoljne proračune, hoće li moći sprovesti svoje projekte, još uvijek se samo gasi vatra, bez sustavnog rada«, iznio je hrvatsko iskustvo Otto Raffai, Regionalna adresa za nenasilno djelovanje iz Zagreba.

 

 

Zlata Vasiljević 

 

antrfilei

 

 

Žrtve

 

»Prema velikom istraživanju o ubojstvu žena u partnerskim odnosima koje su proveli Ujedinjeni narodi  u svijetu je 2012. godine ubijeno 43.000 žena od strane intimnog partnera ili člana obitelji, što je četiri puta više od broja ljudi koji su u toj godini stradali kao žrtve terorizma. Porazno je da je za žene najopasniji njihov dom.  To je šokantan podatak. Samo zamislite kako bi svijet izgledao kada bi se samo jedan djelić sredstava koja se izdvajaju za vojne i obavještajne strukture koje se bore protiv terorizma usmjerio na prevenciju nasilja nad ženama«, kaže članica GERVIO grupe, Branković.

 

 

Hrvatska statistika

 

Prema podacima Nacionalnog tima za suzbijanje i prevenciju nasilja u obitelji i nasilja nad ženama u prvih deset mjeseci 2016. godine u Hrvatskoj je u obiteljskom nasilju ubijeno 12 žena (u 2015. godini ubijeno je 10 žena). »U kaznenoj politici ne koristimo sve instrumente koji su nam na raspolaganju. Primjera radi, policajac u drugim državama uđe kod nasilnika u kuću i oduzme mu ključeve doma i pri tome ga udalji iz obitelji. Od 2007. godine to je moguće i u Hrvatskoj. Međutim, kod nas je problem što svatko misli da može raditi tuđi posao. Najbolje bi bilo kada bi svatko maksimalno odgovorno i kvalitetno radio svoj dio posla«, istakla je predsjednica Nacionalnog tima za suzbijanje i prevenciju nasilja u obitelji i nasilja nad ženama  na edukacijama koje su održane u nekoliko hrvatskih gradova Žigante Živković dodajući kako bi za ovaj problem bilo dobro kada bi Hrvatska što prije ratificirala Istanbulsku konvenciju koja državi daje određene ovlasti u postupanju u korist žrtava nasilja.