Kolumne

Prvih 15 godina

 

 

Proletjelo je za čas. Od prvoga pa do ovog 719. broja Hrvatske riječi, i od ponovnog osnutka 2002. godine pa do evo petnaeste godine postojanja naše ustanove i tjednika. Bilo je uspona i padova, muka i radosti, suza i smijeha za sve nas koji smo u tome sudjelovali. I na koncu, u ovom kratkom podsjećanju na prvih petnaest godina, zašto ne reći – ponosni smo na ono što smo uradili do sada. Jer nije uvijek bilo lako, ne samo zbog težine novinarskog posla već i zbog specifične težine društvenog i političkog konteksta u kojemu svakoga tjedna kreiramo i proizvodimo tjednik. Počevši od odnosa između naše domicilne i matične države, političkih događanja, ekonomske situacije, odnosa u hrvatskoj zajednici, uvjeta u kojima se radi i tako dalje, i tako dalje. No, ne žalimo se. Idemo dalje. Približava se čas kad zatvaramo ovaj broj i šaljemo ga u tisak, a onda nema se baš puno što razmišljati, niti odmarati već sutra treba planirati novi broj; krenuti ponovno iz početka u potragu za novim temama, događanjima, sugovornicima. Ponovno nas čekaju prazne 52 stranice, ponovno je svaki od nas pred bijelom stranicom.

A, kada je u pitanju manjinski tjednik kao što je naš, to je nešto teži izazov nego li za druge medije. Naime, naše teme kojima se bavimo unekoliko su različite od onih u tzv. velikim medijima. To su teme o kojima se rijetko ili nimalo govori i piše, pa je nerijetko teško pronaći i sugovornike za njih. No, to je upravo naš posao – dati riječ onima čija se riječ rijetko čuje u javnosti, progovoriti o temama koje su skrivene i zanemarene. Treba otkriti i iznijeti na vidjelo sve one nevidljive niti od kojih je satkan život Hrvata u Srbiji, kako one lijepe i zabavne tako i one ružne i teške. Naravno, ne žive Hrvati u Srbiji u nekom zrakopraznom prostoru ili izoliranom otoku da ih se ne bi ticalo i sve ono što se događa u Srbiji općenito, u pokrajini Vojvodini ili lokalnim zajednicama. A svakako ih se dotiče na ovaj ili onaj način i ono što se događa u Hrvatskoj kao i odnosi između Srbije i Hrvatske, a i šire. I na koncu, a ne manje važno treba sagledati i sebe i svoj položaj kao manjine u suodnosu sa svima drugima s kojima živimo.

Sve zvuči jednostavno no u realnosti, s malim brojem novinara baš i nije jednostavno sve to »pokriti« i o svemu tome pisati.

Na primjer, u ovom broju pišemo o pomacima u obrazovanju na hrvatskom jeziku, rekonstrukciji franjevačkog samostana u Baču, donosimo jedno iznimno značajno svjedočanstvo o razvoju nacionalne svijesti u bačkih Hrvata, zatim intervju s novinarom, romansijerom, esejistom i urednikom književnog časopisa Rukovet Boškom Krstićem i intervju s mladom likovnom umjetnicom Aleksandrom Dević, pišemo o tome kako se sa siromaštvom bori jedna obitelj u Beočinu, nakon Grada Sombora, Srijema, Podunavlja i Novog Sada, naš tjednik nastavlja serijal razgovora s predstavnicima hrvatskih udruga iz Subotice a s ciljem sumiranja njihova rada u prošloj, 2016., godini i iznošenja na vidjelo problema s kojima se suočavaju u pokušajima da očuvaju i razvijaju kulturu Hrvata u Srbiji. Tu su još i izvješća s obilježavanja sv. Vinka u Rumi, susreta donatora i članova udruge u Tavankutu, reportaža iz Lovišta kraj Monoštora,  razgovor s Jelicom Čipak, feljtone, aktualne vijesti i još mnogo toga. 

Ah, i da ne zaboravim: potreban nam je i humor, jer smijeh liječi. Možda toga ima premalo u našem listu i našem životu. Zbog toga ćemo u budućnosti poraditi malo više i na tome. 

J. D.